Marketing
SoCal WoodsTocK
The musical event of the year has come and gone, and despite attending, I have posted nothing. The reason being: I have been terribly busy this week. But yes, Adam and I drove out for the Coachella Music and Arts Festival in Indio, CA, last week, and it was nothing short of AAAHHHHH!!!-mazing. Can you imagine? Camping in the desert with thousands of people, kicking back to this line up as it builds to Rage Against the Machine’s first show in seven years? The energy was frenetic — despite the oppressive day time heat.
ok, u petak odmah nakon posla zaputili smo se u pustinju, 2.5 sati juzno od l.a-a prema san diegu. Traffic je bio tako strasan da se tro satni put pretvorio u petorosatni i nismo dosli u svoj motelcic do ponoci, ali naravno da ne izgubimo dragocijeno vrijeme, na putu smo stali u 7-11 i priskrbili se jeftinom pivom. U motelu su nam se pridruzili ostali drugari koje nisam vidio jos iz ING dana, pa je mini tulum u nasoj sobici zapoceo instantno. Naravno svi susjedi bili su u motelcicu sa istom namjerom (jel tko pametan bez razloga spava u poprljavom, jeftinom motelu u sred pustinje, gdje je jedino svijetlo oblizna crpka) pa se tulumcic/pijanka selio iz sobicka do sobicka, i tako sve do zore. Kad sam se probudio skuzio sam da sam sa dva tipa u kreveticu i taman da se ustanem, na podu ih jos 3!! dakle 6 ljudi (citaj pijanih majmuna) u sobicku 5 sa 5 sa jednim queen size krevetom. Mozete misliti prizora! Naravno, 50 praznih boca, cikovi, trava svuda po podu, stolu, kupatilu. I tako dignemo se svi mi (oko 2) i odma zaputimo na svijez zrak, a posto smo vec bili obuceni od sinoc i svejedno idemo u pjesak na plus 40, nije nas bas bilo briga za modu. Cim smo pristigli u kompleks (Coachella festival odrzava se na 7 stageova u isto vrijeme, svi jedno 30 metara udaljeni jedno od drugoga i svaki stage sa svojom namjerom-hip hop, dance, trance, rock, pop, top 40, tako da ima za svakoga po nesto) otisli smo na main stage gdje je taman pocinjala vrlo dobra i talentirana New Yorcanka/ruskinja Regina Spektor. To smo lijepo pogledali i ponovno raspalili po pivici taman da razbijemo mamurluk. Kada je doslo vrijeme da gledamo Peter Bjorn and John (sve je bilo unaprijed dogovereno i rasporedeno, jel taj dan od 13:00 pa do jedan ujutro sviralo je preko 40 izvodaca.) toliko ljudi se naguralo, takva suncara je opalila da sam se skoro onesvjestio. Stoga sam bio primoran poslusati “Young Folks” sjedeci pod palmom u hladu. Slijedeci band koji mi se jako svidio bili su The Decemberists. Onda je pomalo poceo padati mrakic i preselili smo se opet na Main Stage gdje se vec rulja pocela guzvati za Arcade Fire koji su opet bili odlicni (gledao sam ih isto na jednom festivalu prije jedno godinu dana). Njihov set je u pocetku bio loaded sa less ecstatic songs sa njihovog novog albuma, Neon Bible, sto je znacilo da su mogli unleashati full-on anthems sa Funeral-a u drogoj polovici show-a. Do tada smo vec dobro bili pijani i veseli i taman su se pojavili Peperrsi, koji su bili puno bolji no sto sam ocekivao. Njih sam vec jednom gledao na nekom VH1 award showu nakon sto je izasao Californiacation i bili su uzas, gledao sam nadavni koncert iz Milana na DVD-u i isto nije bas bilo nesto great po mome misljenju, i mislio sam nema teorije da budu ok pred festivalskom publikom koji su dosli gledati Rage. Ali za cudo bili su vrlo dobri, Frusciante je rasturao, svi ostali po ocekivanjima. Jammali su do jaja i naravno odsvirali su sve hitove. Ovako je to vidio profesionalni novinar Rolling Stonea:"The Peppers’ set was solid but unspectacular, weighed down in the middle by a few too many mid-tempo tunes from Stadium Arcadium –- these guys have headlined so many festivals that this performance lacked a sense of occasion. (The biggest surprise was Anthony Kiedis’ luxuriant mustache –- a far sturdier model than the fuzzy thing sported by Interpol’s Carlos D the night before.) Kiedis’ always-shaky pitch wandered off a few times, but John Frusciante’s falsetto harmonies never wavered. And there were some amazing moments, including Flea’s jaw-droppingly complex bass line on a brief cover of Donna Summer’s “I Feel Love” and Frusciante’s Hendrixian lead-guitar freak-outs throughout, which are more flamboyant than ever."
Nakon Peppersa otrcali smo na LCD Soundsystem, koji su svirali u isto vrijeme?! i to pred samim raverima koji su bili totalno nadrogirani i samo iscekivali nadolazeci Tiesto. Zao mi je sto nisam ih uspio vise vidjeti, ali nisam htio otici bas na pocetku Peppersa, pa smo otisli taman pred kraj kako bi vidjeli oba. Pred kraj umoreni, izgoreni i nazujeni uz zvukove Tiesta zapalili smo za nas motelcic gdje smo se opet nagurali i poumirali od umora. Tek smo na pola puta!!!
Post je objavljen 11.05.2007. u 02:36 sati.