Jucer ja dan poceo jednom lijepom porukom. „Vecera?“ S mojim odgovorom „da. Bicem?“ S njegovim odgovorom „moze. I lancima i lisicama. Sve moze!“ nasmijala sam se do suza. Na poslu su me izmrcvarili tako da sam na veceru dosla kao zombi. I malo razmisljanje poput sto cu jesti izazivalo je glavobolju. Sjedila sam nasuprot njega i jela. Bez mogucnosti o bilo cemu misliti. Nakon klope ne sjedajuci na biceve (blizu je) krenuli smo na trening. Hodao je pored mene lijevom rukom gurajuci svoj stroj kako bi mi bio sto blize. Kad smo izasli iz kompleksa doma, u trenutku kad smo sisli s plocnika odjednom se samo stvorio ispred mene, zagrlio me i osmjehnuo se. Lagano je priblizio glavu i usne su nam se spojile. Kako je taj poljubac bio njezan. Kako je bio sladak, lijep, ugodan, uzbudljiv, mekan... Kako me je lagano ljubio. Topila sam se u njegovim rukama, privijala sam se uz njega. Naslonila sam glavu na njegova prsa, on je spustio glavu na moje rame. Osijecala sam kako mu srce brzo kuca, osjecala sam koliko je uzbucen. Ponovo sam ga poljubila. Zeljela sam da poljubac nikada ne prestane, htjela sam da imamo vise vremena do treninga. Uzbudivala me je njegova od jutra neobrijana brada na mome licu, pramen kose koji je svojom bradom spustio na lice me je skakljao, zaljepio se za usnice i jos vise rasplamsavalo moju zelju za njim. Bilo je prekrasno. (I vise se nisam osjecala kao zombi i odjednom sam mogla normalno razmisljati). A onda je netko potrubio. Stajali smo na parkirnom mjestu. Nespretno sam se okrenula vozacu i nasmijesila se u znak isprike, a on se je s osmjehom punim razumijevanja osmjehnuo natrag.
Taman kako mi je rekao da je vec dugo zelio uciniti to sto je ucinio, i kako mu je dva put na treningu malo falilo da ne ucini isto, sustigla nas je frendica. Prvo sto mi je palo na pamet je li vidjela ista? Ako i jest, nista nije komentirala. Ali cini mi se da ipak nije mogla nista vidjeti, ali malo je falilo.
Poslije treninga zajedno sam isli doma. Polagano smo se vozili, bez ikakve zurbe. Kad su nam se putovi razilazili, njemu je bilo crveno na semaforu. Nisam sisla s bica, samo sam ga pozdravila i nastavila dalje.
Ni u jednom trenutku nije spomeno prijasnji dogadaj. Ne bih smijela biti inicijator. Ali bih htijela da ucini to ponovo. Hoce li? Hoce li ponovo svoje ruke poloziti oko moga struka? Hoce li svoje mekane usne poloziti na moje? Hocemo li se naci na nekom manje prometnom mjestu? Oh kako bih zeljela da su odgovori na postavljena pitanja pozitivni!
Post je objavljen 09.05.2007. u 00:34 sati.