KLIK KLIK
Pretrčavam preko nečeg oblog,
ne znam što je to jer hodam zatvorenih očiju
Svijet je naglo postao prijateljskije mjesto,
a ja - mada zapravo tu nije riječ o meni,
sumnjičavo iščekujem razvoj događaja, toga nečega,
a to nešto oblo širi se čvorem
koji mi je podarila priroda rođenjem...
Ali, doista, tu nije riječ o meni...
Sad hodam - zgrušala sam sva svoja
osjetila u jednu točku,
mada kad smo već kod interpukcija
to bih nazvala uskličnikom,
iako, nije da me netko pitao kako bih
ja to trebala nazvati
jer kažem vam, tu nije riječ o meni...
Planetaran je taj osjećaj kad
imate zatvorene oči,
a male eksplozije razaraju
svijet koji znate
dok hodate preko tog nečeg oblog
Mada zapravo ne hodate, više je to nalik ležanju
i ruke, da, ruke su tu te o kojima je zapravo riječ
ruke i ta planetarnost tog nečega oblog
ili možda ravnolinijskog?
Svakako tečnog, i toplog koje vam se prelijeva
preko čeljusti i klizi niz tijelo
i širi se u stranu....
Ali opet ponavljam, tu nije riječ o meni,
već o rukama i livadi koja nepostoji,
kao i maslačku kojeg jutros nisam htjela
otpuhati.
Post je objavljen 08.05.2007. u 23:59 sati.