Pročitao sam niz vrlo zanimljivih komentara kojima ste komentirali prošli post. «Kralj Tomislav» je napisao da bi, u slučaju primjera kojega je spomenuo «naslov trebao biti 'mijenjanje sadašnjosti', odnosno mogu li saznanja iz budućnosti utjecati na naše djelovanje u sadašnjosti...». Slažem se! Isti vrag, ne? Budućnost je buduća sadašnjost, a sadašnjost je buduća prošlost. :-)
«Promatrač» je podsjetio na tvrdnje Michaela A. Cremoa da smo mi «svijest koja se spustila na niže razine postojanja i dobila um i fizički oblik, ali pri tom je ostala poveznica sa svijesti na višim razinama gdje vrijeme ne postoji u linearnom obliku već je sve dio jednog kontinuma. Stoga naš osjećaj uzajamnog djelovanja prošlosti i budućnosti nije ništa drugo nego svjesnost naše povezanosti s najvišim razinama.». Moguće, tko zna. U svakom slučaju, volim mentalnu gimnastiku takve vrste. Kakvu pruža razmišljanje o putovanju korz vrijeme.
AMATA se uplašila da će povjesničari morati nanovo studirati povijest kad ju počnemo mijenjati iz budućnosti. Dobra ideja za sf-priču! :-)
Za «Fakinax»: Ništa ne mislim o Johnu Titoru, ali će se ipak naći na stranicama moje knjige kao primjer jedne od više urbanih legendi o putovanjima kroz vrijeme (Projekt Montauk i još neki). Kaj ću s Titorom, kad ga može glumiti svatko tko ima pristup internetu?
NATHALIE pita slijedeće: «Ako je tako kao što tvrdiš,da li bi to značilo da možemo ružne događaje iz intimne prošlosti mijenjati sviješću,i utjecati nekim vibrama na drugu osobu da se i njoj izbriše u svijesti to neko nemilo događanje.Uopće te pitam,da li neke moje tople,lijepe vibracije,iako ni ne vidim tu osobu,mogu doći do nje.Da li osoba može iz daljine osjetiti treperenje moje duše iz koje se otopilo sve ono teško i ružno među nama.»
Naravno, nemam sigurnog odgovora, ali na temelju razno raznih spoznaja i istraživanja koja se mogu naći u raznim, nekim već spomenutim, knjigama vjerujem da je odgovor na tvoje pitanje pozitivan, bar do neke mjere.
Što se PUPE tiče, obećajem da neću zaboravit na arheologe i vidovnjake, to je i meni bilo turbo zanimljivo. A za remote viewing imaš hrpe linkova, malo zaguglaj. PUPA još piše da «ide na regreso-terapije i stvari koje je do sad vidjela su skroz fantastične, iz pradavnih vremena... I ne bi povjerovala u sve to da se nije vratila u život jedne povijesne ličnosti pa tako uspjela kroz dokumentaciju pronaći ono što sam vidjela.» Pa daj napiši priču detaljnije, zvuči super zanimljivo.
Za YABSTERA: Pročitao sam i ja članak o Brownovom plinu, ali premalo je to materijala da bi se napravila emisija
BUDNOST je pogodio/la u omiljenu točku. Prije dvije godine sam potego u Damanhur da vidim izbliza njihov stroj za putovanje kroz vrijeme. A knjigu «Anubisova vrata» pročitao sam davno, davno, morao bih ponovno, više se ničega ne sjećam, ali sam zapamtio da je to jedna od najboljih knjiga o putovanju korz vrijeme. Mada je konkurencija oštra s «Vremenskim brodovima», «Hodnicima vremena» i drugim poslasticama.
A sad još malo na dokaze o mogućnosti utjecaja na prošle događaje...
Parapsiholog Helmut Schmidt bavio se istraživanjem mikro-psihokineze. Pokušao je ući u trag sposobnosti uma da utječe na materiju, a to je, poput niza drugih istraživača, radio pomoću različitih vrsta REG-ova (Random Event Generator), tj. generatora nasumičnih događaja. Schmidta je zaokupilo pitanje može li um premostiti vrijeme i utjecati na materiju, a da se to može izmjeriti. Stoga je svoj REG spojio na audio uređaj tako da su slučajni događaji proizvodili klikove nasumično u lijevoj ili desnoj slušalici.
Obavio je prvo snimanje na vrpcu koju nitko nije smio čuti uključujući i njega, te je napravio i kopiju. Obje je pohranio na sigurno. Potom je snimao nove trake s nasumično generiranim klikovima, koje su pokazale da se oni, prepušteni slučaju i sami sebi, uglavnom jednako raspoređuju u lijevu i desnu slušalicu. Nakon toga je uzeo onaj prvi, kontrolni snimak i pustio ga ispitaniku koji je snimku poslušao pokušavajući snagom volje utjecati da se što više klikova nađe u desnom uhu.
U stotinama takvih pokusa provođenih na Princetonu i drugdje statistički je dokazano da pojedinac snagom volje može utjecati na izlazni rezultat velike količine malih, nasumičnih događaja. No, ovaj put riječ je bila o već snimljenoj traci. I rezultat je bio senzacionalan – kad je Schmidt konačno pomoću računala zbrojio desne i lijeve klikove na toj vrpci, ustanovio je da su oni promijenjeni u korist desnih na isti način kao što se događa prilikom eksperimenata u kojima se pojedinci trude utjecati na proces koji se upravo odvija. Upravo kao da je ispitanik bio nazočan prilikom snimanja trake.
Između 1971. i 1975. godine Schmidt je proveo dvadeset tisuća pokusa i dobio statistički značajan otklon od naumičnih rezultata. Zaključio je da ispitanici nisu mijenjali prošlost, već da je vjerojatnije nešto drugo; njihov je um u trenutku djelovanja na već snimljenu traku u biti dosezao u prošlost i tamo je mijenjao. Naime, stvar je radila samo kod ispitanika koji bi prvi dobio vrpcu sa snimljenim klikovima kako bi utjecao na nju. Oni kasniji ispitanici na istu vrpcu više nisu mogli značajno utjecati. Stroga je zaključio da usredotočena pozornost zamrzava sustav u konačno stanje, a u ovim slučajevima to je učinila posegnuti u prošlost, u trenutak kad se vrpca prvi put snimala. Kako god da bilo, od svih istraživanja o putovanju korz vrijeme, ona Schmidtova sigurno spadaju među najznanstvenija.
PA JOŠ MALO NA ISTU TEMU...
Na Godišnjoj konvenciji parapsihološkog društva još 1988. godine (Annual Convention of the Parapsychological Association), Helmut Schmidt i Marilyn Schlitz objavili su da je nekoliko pokusa koje su proveli pokazalo da um možda može mijenjati i prošlost. U jednoj su studiji Schmidt i Schlitzova za snimanje tisuću različitih zvučnih sekvenci upotrijebili kompjuterizirani proces randomizacije (randomizacija je proces preuređivanja ili preturbacije nekog uzorka kako bi bio nasumičan). Svaka sekvenca sastojala se od sto zvukova različitih trajanja – neki od njih bili su uhu ugodni, a neki su bili obična buka. Budući da je proces odabira bio slučajan, prema zakonima vjerojatnosti svaka je sekvenca trebala sadržavati otprilike pedeset postotaka ugodnih zvukova i pedeset posto buke.
Potom su kazete sa snimkama sekvenci poslane dobrovoljcima. Testnim je subjektima bilo rečeno da tijekom slušanja unaprijed snimljene kazete pokušaju psihokinetički povećati trajanje ugodnih zvukova, te smanjiti trajanje buke. Nakon što su obavili zadatak, ispitanici su o svojim pokušajima obavijestili laboratorij, a potom su Schmidt i Schlitzova ispitali izvorne sekvence. Otkrili su da su snimke koje su ispitanici slušali sadržavale značajno duže odlomke ugodnih zvukova nego buke. Drugim riječima, činilo se da su ispitanici psihokinetički posegnuli u prošlost i utjecali na nasumični proces kojim su bile napravljene njihove unaprijed snimljene kazete.
U jednom drugom pokusu Schmidt i Schlitzova programirali su računalo da proizvede sekvence nasumično sastavljene od četiri različita tona, a dobrovoljcima je naloženo da pokušaju psihokinetički utjecati na to da na trakama bude više visokih nego niskih tonova. I opet su otkrili retroaktivni psihokinetički učinak. Osim spomenutog, Schmidt i Schlitzova su otkrili da su dobrovoljci koji su meditirali redovito imali veće psihokinetičke učinke od dobrovoljaca koji nisu meditirali, što je ponovno sugeriralo da je ključ za pristupanje dijelovima naše psihe koji izgrađuju stvarnost kontakt s nesvjesnim.
Pretpostavka da možemo psihokinetički mijenjati događaje koji su se već dogodili uznemirujuća je – budući da smo tako duboko programirani da vjerujemo da je povijest zamrznuta kao da je leptir u staklu, teško nam je i zamisliti da je drukčije. No, u holografskom je svemiru – svemiru u kojem je vrijeme iluzija, a stvarnost ništa više od umom stvorene slike – to mogućnost na koju ćemo se možda morati priviknuti.
Post je objavljen 08.05.2007. u 22:34 sati.