U ponedjeljak je Davorko Vidović predstavio mirovinsku strategiju SDP-a. Za sada je dostupna samo objava za medije pod naslovom Ciljevi mirovinske strategije SDP-a, no i taj kratki dokument nas uvodi u ozbiljniju mirovinsku diskusiju.
Zato ovaj treći nastavak (Vol I i Vol II možete naći ovdje i ovdje) ima formu komentara predstavljenih ciljeva mirovinske strategije SDP-a.
Na početku treba čestitati g. Vidoviću i SDP-u na korektnom pristupu. Pošteno je formulirati strategiju unaprijed, prije izbora, te time i biračima i ev. koalicijskim partnerima obznaniti programska opredijeljenja. Alternativa je postizborno trgovanje mirovinama s ciljem osiguranja parlamentarne većine, što onda vodi natezanju na granici ucjene, vatrogasnim rješenjima, konfuznim odlukama – sve to smo već vidjeli.
SDP-ov dokument se sastoji od dva dijela. Prvi dio, Ocjena stanja, je uglavnom korektan. Čudna je tek rečenica "Mirovinska reforma je zaustavljena, tako da budućim umirovljenicima prijeti opasnost još nižih mirovina." Ne mislim da je reforma zaustavljena, a još niže buduće mirovine su ionako vrlo izvjesne, osobito ako se reforma provodi dosljedno.
Drugi dio, Ciljevi SDP-a, sadrži 8 točaka. U njima se kratko navode rješenja za postizanje partikularnih ciljeva. Kako nije navedeno mnogo detalja, i komentari koji slijede su u dobroj mjeri samo načelni.
Točka 1. Kaže se da treba podići opću razinu mirovina povećanjem izdvajanja za mirovine. Kao argument se navodi da udio troškova mirovina u našem BDP-u iznosi 11,67%, dok je europski prosjek 12,65%, te se predlaže povećanje izdvajanja do EU prosjeka.
Ovakav argument je vrlo diskutabilan. EU prosjek skriva mnogo toga jer u svakoj pojedinoj zemlji taj udio ovisi i o opsegu i nivou mirovinskih prava, i o BDP-u i o demografiji. Realnost je drugačija i boljim pokazateljem mi se čini udio mirovinskih itdvajanja u odnosu na proračun. U rashodovnoj strani našeg proračuna za 2007. na mirovine otpada 28%, a mirovinski deficit (to je ono što neće biti namaknuto mirovinskim doprinosima) iznosi 11,2% proračunskih rashoda. U tom svjetlu povećanje mirovinskih rashoda nije baš lako izvedivo. Svakako bi trebalo negdje drugdje naći potreban novac. Iz SDP-ovog dokumenta se ne vidi gdje, ali se obećaje već u prvoj godini mandata mirovinske izdatke povećati za 10%!
Točka 2. Želi se zaustaviti zaostajanje mirovina prema plaćama, a kao rješenje se predlaže nalaženje novih modela usklađivanja i (!) realni rast mirovina.
Ovo mi izgleda najspornije. Za početak je važno otkloniti jedan nesporazum. Ovdje se radi o dva pitanja od kojih svako zahtijeva poseban odgovor. Jedno je određivanje prve mirovine pri samom umirovljenju, a drugo je metoda usklađivanja mirovina postojećih umirovljenika.
Jednom kad se mirovina počne isplaćivati, ona se može usklađivati na mnogo načina: u različitim vremenskim intervalima i po stopama koje slijede različite parametre. Danas se naše mirovine usklađuju polugodišnje po stopi koja je srednja vrijednost stope rasta plaća i stope rasta troškova života u prethodnom polugodištu. Je li to dovoljno?
Načelni odgovor gladi DA jer to zaista i jest dovoljno za očuvanje kupovne moći na nivou koji je uspostavljen prvom isplaćenom mirovinom. Realni odgovor glasi NE jer je početna mirovina za ogromnu većinu umirovljenika vrlo niska.
Jasno je da velikodušnija usklađivanja više koštaju. Nejasno je od kuda namaknuti potrebna sredstva. Uostalom, usklađivanje prema rastu plaća već je i isprobano i ništa bitno time nije riješeno. Opet načelno: ne može se i ne bi se smjelo modelima usklađivanja mijenjati parametre sustava. To bi tek značilo odustajanje od reforme. Već je rečeno da je jedan od ciljeva reforme bio značajnija redukcija prve obračunate mirovine u odnosu na stari sistem. Stari sistem je mogao podnositi mirovine na nivou onih famoznih 70% plaća s omjerom zaposlenih i umirovljenika 4:1 ili čak i 3.1. Novi sistem to naprosto ne može.
Pravi problem dakle nije u usklađivanju, već u određenju prve mirovine pri umirovljenju. Tu ipak vidim potrebu i mogućnost. Nove mirovine su niže od starih zbog dva razloga. Prvi je opravdan i zove se proširenje obračunskog razdoblja. Umjesto najboljih 10 godina, sada se pri obračunu mirovine gleda cijela karijera. To je realnije, poštenije, to se novim zakonom zaista i htjelo (i provelo postupno) i to se ne bi trebalo mijenjati. Nikako.
Drugi razlog je neopravdan i, usudio bih se reći, nehotičan. Izgleda mi kao greška učinjena iz nemara i nekompetencije političara. Evo objašnjenja.
Danas kad idete u mirovinu obračunaju vam se osobni bodovi na temelju vašeg staža i vaših plaća. Imate, npr. 50 bodova. Sad se ti bodovi pomnože s novčanom vrijednošću boda. Ta se zove aktualna vrijednost mirovine (AVM) i danas iznosi 51,42 kn. Tako vaša mirovina iznosi 50*51,42=2571 kn. što je, u odnosu na prosječnu bruto plaću u RH za 2006. (koja je iznosila 6634 kn prema Mjesečnom statističkom prikazu Ministarstva financija, br. 136), 38,75%.
Ako je netko išao u mirovinu 1999., također s 50 bodova, pripala mu je prva mirovina u iznosu 1758 kn jer tada je AVM iznosila 35,16 kn. No, prosječna plaća u RH za 1998. je iznosila 4131 kn i tom umirovljeniku, vašem prethodniku iz 1999., prva mirovina je bila na nivou 42,55% prosječne plaće u RH za prethodnu godinu.
Ovakav pad početnih mirovina u odnosu na plaće nije pravedan, a nije niti bio nužan za dosljednu primjenu reformiranog sustava. Kako se to dogodilo? Tako, što je AVM padala u odnosu na plaće jer je rasla po srednjoj vrijednosti stopa rasta plaća i troškova života (usklađivanje!). Što je trebalo učiniti? Pamirovine je trebalo usklađivati kako je zakon nalagao i kako je i činjeno, ali AVM je trebala rasti po stopi rasta plaća i služiti samo za obračun prve mirovine svakog novog umirovljenika. Da se tako činilo, danas bi AVM iznosila 56,46 kn te bi bila 9,8% veća od trenutno važeće. Sukladno tome, prve mirovine svih koji su umirovljeni u ovoj godini, trebale su biti (bilo bi pošteno da su bile) 9,8% veće. Na isti način, samo za drugačije postotke, oštećeni su i svi koji su umirovljeni u razdoblju 2000.-2006.
O ovakvoj korekciji bi se moglo razmisliti. Ona ne bi promijenila niti jednu postavku sustava niti bi mijenjala ijedan parametar. To bi bio samo ispravak pogreške koja je nastala nerazlikovanjem tehnike početnog utvrđivanja mirovine od metode usklađivanja.
Drugo je pitanje, kako namaknuti novac za takav zahvat. To je pitanje koje bi Ministarstvo mirovina trebalo postaviti Ministarstvu financija i Ministarstvu gospodarstva, a svi zajedno potražiti odgovor.
Točka 3. Ovdje se kao cilj postavlja cilj ukloniti razlike između starih i novih mirovina.
Pogledajte komentar na prethodnu točku! Te se razlike ne mogu i ne trebaju uklanjati. One su svojim bitnim dijelom prouzročene proširenjem obračunskog razdoblja. Onaj tko kaže da te razlike treba poništiti i vratiti se konceptu "10 najboljih godina" neka ne tvrdi da je za reformu. U starom sustavu smo imali mirovine na nivou 70% plaće, nismo plaćali zdravstvene participacije, djeca su bila besplatno učlanjena u sportske klubove, dobivali smo besplatne stanove i još mnogo toga. Sve te stvari ne možemo vratiti. Priča o izjednačavanju starih i novih penzionera nije ozbiljan posao.
Što možemo i trebamo učiniti jest – kako je rečeno u prethodnoj točki – otkloniti nepravedne razlike između raznih generacija novih umirovljenika.
Točka 4. Tu se kaže da je cilj svakom tko je navršio puni staž osigurati 70% prosječne plaće.
Mislim da nije realno, nije potrebno, tehnički je teško, a cijeli koncept je povrh svega - čudan.
U starom zakonu je postojao tzv. puni staž: 40 g za muškarce, 35 g za žene. Prvo treba spomenuti da novi zakon ne poznaje institut punog staža (osim u prijelaznom razdoblju koje završava u ovoj kalendarskoj godini). Od iduće godine idete u mirovinu kad navršite 65/60 g, a mirovina će vam se obračunati prema vašim osobnim bodovima. Više staža, više bodova. Zakon uopće ne traži da imate određeni staž. Zato je malo čudno predlagati posebno nagrađivanje nekog s 40 g staža, a onog s 39 g staža ne.
Poanta je u dobnoj granici i moglo bi se razmišljati da se nekako dodatno "nagrade" oni koji su radili sve do svoje 65/60 – te godine. (Zadržavajući odredbu koja je sada na snazi da se mirovina onima koji se prijevremeno umirovljuju značajno i trajno reducira.)
Točka 7. Kaže se da treba povećati izdvajanje u II stup.
Tu se slažu uglavnom svi. Nije, međutim, jasno treba li to izvesti povećanjem ukupne stope mirovinskog doprinosa ili drugačijom raspodjelom između dva stupa (danas izdvajamo 15% u prvi, a 5% plaće u drugi stup). Naravno, ova druga opcija implicira još veći deficit u I stupu i još veći udio proračuna u troškovima financiranja mirovina. Čini mi se da je to pitanje za opću ekonomsku raspravu jer se ne tiče samo mirovina. A i mirovina će se početi ticati tek 2012., odnosno 2017., kad će se prve mirovine iz II stupa početi isplaćivati.
S ostalim točkama se slažem i nemam što dodati. I ovako je ispalo predugačko. Zahvaljujem na strpljenju.
Post je objavljen 08.05.2007. u 17:55 sati.