Neobuzdanom mržnjom hrabro prema neistraženim granicama
ludila, postupnim koracima sve manje se nadam da
ovaj put neću pasti u zamku,
pretvaram noćne zvukove u moje vječne pratitelje, ja i moja
sjena,
zaobilazim mnogo svijetlih staza u životu, jer su sve teže
od mojih mogućnosti,
i plivam oceanom tražeći neki duboki smisao svega
već sam postala korov vlastite svijesti, zarobila sam ju
duboko u sebi i sada me nadvladava jer se nijedne
večeri nisam pomolila na počinku, a rekli su da zbog
toga idem u Pakao, neku vječnu propast koja me čeka
jer su moji odgovori bili previše praznovjerni na njihova
pitanja,
nekako ne mogu pribjeći boljoj polovici same sebe,
sada sam tu samo Ja i moja Sjena, u svakoj
boli pronalazimo utjehu, valjda nam je suđeno
da nas vječni plamen guta polaganim tokom, i Vrijeme
će stati-taj besmrtni sudac za neodlučive osobe,
pripajam se dubini ove praznine, tako je tamna i privlači
me jer u njoj ne vidim svoje grijehe,
zove me , tihim šapatom "Ne bojte se umrijeti,
odagnajte strah"
eto,dugo nisam nešto pisala ovdje,pa sam sada izvukla iz prašnjavih misli neke stihiče,duboko zaboravljene. Keep bleeding!!
Post je objavljen 08.05.2007. u 13:38 sati.