Marketing
Excedo inferi (2. ep. : VI.)
Mogući nepoznati pojmovi:
- Heinrich Nest - to je ime Gospodara iz S1 BtVS-a. Nikad nije izrečeno u serijama, ali zato se pojavljuje u scenarijima i Buffyverse stripovima i knjigama
- Bez obzira što to nije pokazivala, znao je koliko čezne za majčinom ljubavi, njenim odobravanjem. Znao je kako je to. - u AtS-u je prikazano da su Liam (Angel) i njegov otac bili u vrlo lošim odnosima, ali se i da naslutiti da se Liam trudio zadobiti njegovo odobravanje prije nego se 'raspustio' i na kraju otišao od kuće. Možda mu je tata bio prestrog? Na tu temu ima eseja koliko hoćete.
Excedo inferi
by Philip S.
2. ep. : Povratak među žive
11. dio
Angel je polako otvorio vrata slušajući škripanje šarki. Buffy je bila umirujuće topla prisutnost uz njega kad su prešli prag i zakoračili u zajedničku prošlost.
Stan je ostao isti. Prašina se nakupila nakon mjeseci zapuštenosti, ali sve je još bilo tu. Nekoliko slika koje je skupio tijekom stotinjak godina lutanja, skluptura koju je držao u staklenom sanduku uz zid. Neke druge stvarčice koje je skupio tijekom godina. Angelusu nisu trebale kad se preselio u vilu i ostavio ih je želeći se sasvim odvojiti od sjećanja na život sa dušom.
Sjećanja koja su ga sad preplavila.
Buffy je bila ispunjena svojim sjećanjima. Sve ju je podsjećalo na nekoliko kratkih mjeseci kad su Angel i ona bili zaista sretni na Zemlji. Prije proklestva. Prije Angelusa. Bila je sretna školarka, zaljubljena do ušiju u svog tajanstvenog momka i povremeni demon ili natprirodna nevolja ih nikad nisu dugo ometali. To su bila dobra vremena. Jednostavna.
Do jedne kišne noći u stanu. Na njen sedamnaesti rođendan. U isto vrijeme najbolja i najgora noć njenog životu. Pa, jedna od dvije najgore noći.
Angelove uspomene su odražavale njene. Sjećao se kako su se često ljubili u toj sobi pažljivo istražujući napredovanje svoje veze. Sa smiješkom se sjetio kako se brinula za njegovu ozlijeđenu ruku nakon što ga je Spike gotovo ubio. Kako mu je pomogla pospremiti nered od njene borbe sa Kendrom.
I to grozno jutro. Tada je to bio Angelus, a ne on, ali sjećao se svake sekunde, svake okrutne riječi koju joj je demon bacio u lice svojom zlobom gazeći po svemu što su imali te noći.
«Ostalo je isto,» Buffy je prošaptala uz njega.
Gledala je krevet. Plahte su bile zgužvane pod slojem prašine. Angelus se nije vraćao nakon što se zabavio s Buffy jutro poslije. Izgleda da se ni ona nije vratila. Nije bilo nikog da napravi krevet.
Je li posteljina još mirisala po njihovom vođenju ljubavi?
«Nisam očekivao da ću se vratiti ovdje,» priznao je Angel. «Čudim se da dosad nije opljačkano i slično.»
«Čovjek bi pomislio da će ti kućevlasnik zaplijeniti stvari kad si prestao plaćati stanarinu.»
«Nikad nisam plaćao stanarinu. Kupio sam zgradu.»
«Oh.»
Buffy je znala da Angel ima poprilično novaca. Tijekom njihovog dugog putovanja joj je ispričao uglavnom sve o svom dugom životu, uključujući i o Angelusovom nakupljenom bogastvu. Prvih stotinu godina ga nije koristio, odbijajući dotaknuti taj krvavi novac. Kad je tek došao u Sunnydale je prvi put je uzeo nešto. Kupio je zgradu, novu odjeću (ona prije se uglavnom sastojala od prljavih dronjaka koje je nosio godinama) i još neke stvari da stan učini ugodnijim za život. To je bilo sve.
«Možemo li se useliti ovdje?» Buffy je iznenada rekla.
«Molim?»
Prekrižila je ruke gledajući pred sebe. «Nisam... nisam prije puno razmišljala o tome, ali... ne možemo vječno ostati u Gilesovoj sobi. I...»
- I ne možeš se vratiti kući - Angel je dovršio u sebi.
Zagrlio ju je naslonivši bradu na njeno tjeme. Trebalo je biti toliko lakše. Toliko bolje. Probili su se kroz devet krugova Pakla, uspjeli naći put do Zemlje. Sve je trebalo biti sretno i lako nakon toga.
Samo što nije bilo. Ne sa Joyce. Ne sa Xanderom. Čak ne ni sa Gilesom i Willow. Situacija se zauvijek promjenila. Bilo to dobro ili loše nisu mogli vratiti vrijeme. Previše su se promjenili. Sviđalo se to Buffyinim prijateljima ili ne nikad neće biti kao prije.
«Prije toga moramo očistiti stan,» odgovorio joj je. «Možda kupiti novi namještaj.»
«Možemo ići u kupovinu,» rekla je Buffy. Kupovanje ju je uvijek veselilo koliko se sjećala. Trenutačno nije mogla osjetiti mnogo ushićenja.
Angel je kimnuo. Nakon stanke je dodao, «Hoćeš da prvo sredimo ona dva vampira koji nas još prate?»
«Aha! Nadala sam se da će nešto pokušati, ali dojadilo mi je čekati.»
Razmjenili su smiješak.
*
«Da, prilično sam siguran,» g. Jones je prošaptao u svoj mobitel. «Vampir kojeg pratimo je izašao iz mističnog događaja u vili.» Zastao je slušajući odgovor. «Da, prilično sam siguran da je to onaj poznat kao Pošast Europe.»
Angelusovo ime je bilo dobro poznato među vampirima. Ne samo što je bio 'pradijete' Gospodara Heinricha Nesta, vjerojatno najmoćnijeg vampira u povijesti. Angelus je i sam sa 150 godina smrti i destrukcije izgradio reputaciju na kojoj su mu zavidjeli i dvostruko stariji vampiri.
Bilo je malo podataka o njemu zadnjih sto godina, ali onda se nakratko, ali upečatljivo vratio prije nekoliko mjeseci.
«S obzirom da ga vidim svojim očima kojima bez uvrede više vjerujem nego vašim podacima,» nastavio je g. Jones, «čini se da su vaši izvori bili u krivu o tijeku događaja. Angelus je itekako živ. Naravno, ne u doslovnom smislu.»
Vampir se suzdržao od okretanja očima.
«Ne, bojim se da vam ne mogu puno reći o njegovom društvu. Plavokosa djevojka, ne posve čovjek po izgledu. Po onome što smo dosada vidjeli pretpostavljam da je ono što vampiri zovu krvni ovisnik. Po njenom mirisu i napretku vanjskih promjena izgleda da je uzimala gospodarevu krv već dosta godina. Mora da je već dugo vremena uz njega.»
Glas s druge strane je šutio na trenutak, a onda je izdao zapovjed.
«Da ih ubijemo?» g. Jones je upitao. «Ne, to nije problem, naravno.» Iako se uopće nije osjećao dovoljno samopouzdano za napad na vampira Angelusovog kalibra kad ih je bilo samo dvoje. Po izrazu g. Smitha je vidio da se slaže s njim.
«Da, gospodine,» kimnuo je predajući se. «Znam da ne želite uznemiravanje u ovako osjetljivom periodu. Odmah ćemo se pobrinuti za to.»
Spremio je mobitel i pogledao svog suradnika.
«Naš poslodavac želi da likvidiramo Angelusa i djevojku s njim, jesam li dobro čuo?» upitao je g. Smith.
«Da, bojim se da jeste. Nisam sada želio takvu naredbu, ali eto. Svakako se ne isplati razočarati nekoga poput našeg poslodavca.»
«Da, ne isplati se,» g. Smith se tužno složio.
Oboje su duboko uzdahnuli i posegli ispod sakoa po pištolje. Uglavnom su ih nosili za ljudske mete, ali mogu im pomoći i u toj situaciji. Metak neće ubiti Angelusa, ali će ga onemogućiti na trenutak. Nadali su se dovoljno dugo da mu stjeraju kolac u srce.
Što se tiče njegovog društva, metak će biti dovoljan za nju.
«Onda, hoćemo li?» g. Jones je repetirao pištolj.
«Hoćemo,» složio se g. Smith.
«Konačno!» rekao je ženski glas.
G. Smith i g. Jones su pogledali gore. Angelus i njegova družica su stajali na zidu iza kojeg su se skrivali. Dva para demonskih očiju su se sjajila u tami.
«Mislili smo da nikad nećete doći do zabavnog dijela,» žena je dodala.
Dva vampira su počeli dizati pištolje, ali bili su prespori. Angelus je srušio g. Smitha prije nego je uspio napola dignuti oružje. G. Jones se našao na leđima trenutak kasnije, djevojka kezeći očnjake kad ga je pribila na zemlju.
U pozadini je čuo da Angelus pita Smitha s kim su se dogovarali. G. Jones nije bio te sreće. Izgleda da se djevojci nije razgovaralo. Pištolj mu je bio izbijen iz ruke u zadnjih par trenutaka. Kad se uspio osloboditi napadačice i uspraviti se na noge boljela su ga bar dva slomljena rebra i isčašena čeljust.
«Gubim strpljenje!» odjeknuo je Angelusov glas, ali Jones nije mogao provjeriti kako je kolega. Bio je zauzet borbom za život. Djevojka je udarala snagom dva vampira i kretala se tako brzo da ju je jedva vidio.
To nije bilo dobro.
Ozbiljno je razmatrao opciju brzog povlačenja kad je nešto bljesnulo pred njim. Imao je stotinku sekunde shvatiti da je to odsjaj ulične rasvjete na maču kojeg je djevojka izvukla niokud.
To je bila zadnja misao kad mu se glava odvojila od vrata pretvarajući se u prašinu prije nego je udarila o zemlju.
Znao je da je to bila loša zamisao.
*
Ni drugi vampir se nije uspio dugo odupirati iako je nažalost odbijao reći s kim je razgovarao preko mobitela. Kada se počeo otimati i pokušao doći do pištolja Angel ga je morao ubiti.
Bilo mu je drago što su ponijeli mačeve sa sobom.
Buffy je stajala na prašini svog protivnika izgledajući razočarano što je borba bila tako kratka.
«Znaju se obući,» rekla je otresajući preostali pepeo sa rukava. «Ali ne znaju se boriti.»
«Izgleda da su nas htjeli ubiti iz daljine,» Angel je pokazao prema pištoljima. «Ne moraš biti dobar borac da pucaš u leđa.»
Buffy se sagnula i pokupila pištolje. Bili su automatski, samo je trebalo pritisnuti okidač. Nije bilo baš puno oružja u paklu bez obzira što bi im dobro došlo u mnogim prilikama. Silom prilika su postali skupljači, uzimajući sa sobom sve što bi im moglo koristiti. Buffy nije vidjela zašto bi se to sad promjenilo iako nikad prije nije rukovala pištoljem.
Bazukom da, ali ne pištoljem.
«Ništa nije rekao, a?» pokazala je glavom prema ostacima vampira kojeg je ubio Angel.
«Nije. Više se bojao izdati nekoga nego umrijeti.»
«Pa, lako ćemo doznati,» Buffy je podigla mobitel sa zemlje.
«Što radiš?»
«Već neko vrijeme nisam imala mobitel, ali... ah, ovdje! Ponovno biranje!» Namrštila se. «Kvragu. Nije to dugme. Ne sjećam se dobro. Možda...»
«A da ga uzmemo sa sobom i kasnije damo Willow ili Gilesu da ga pogledaju? Oni su u zadnje vrijeme više od nas imali posla s mobitelima.»
Buffy je uzdahnula stavljajući mobitel u džep traperica.
«A tebe sam zadirkivala da nemaš pojma o modernom svijetu.»
Angel je čuo notu tuge u tim riječima. Buffy se osjećala kao autsider gdje bi se trebala osjećati kod kuće. To je bio nepromjenjen svijet kojeg se sjećala iz prošlosti i više nije znala može li se uklopiti. Htio je reći nešto da je umiri i utiša strah i nesigurnost. Samo nije znao što.
Umjesto toga joj je stavio ruku preko ramena.
«Stvarno se želiš useliti u stan?»
«Aha.» Nije rekla ništa više i nije morala. Trebali su mjesto gdje se mogu skloniti na neko vrijeme, samo njih dvoje. Trebali su malo vremena i prostora da se snađu. Da odluče kako će dalje.
«Hajdemo natrag k Gilesu,» rekao je i poljubio je. «Onda možemo planirati useljenje.»
Kimnula je i krenuli su ruku pod ruku prema Čuvarevom stanu.
«Misliš da Giles zna trgovinu namještajem koja radi cijelu noć?»
12. dio
Bilo je gotovo jutro kad su se vratili u Gilesov stan. Veći dio noći su proveli hodajući po gradu i podsjećajući se na nekad poznate ulice i zgrade. Naišli su na još nekoliko vampira i Buffy je bila malo manje napeta. Samo malo.
«Gilese, jesi li...?» Buffy je otvorila vrata i zastala u pola rečenice kad je vidjela tko je u dnevnom boravku.
Joyce Summers je sjedila na kauču sa rukama u krilu. Gledala je kćer kad je ušla sa Angelom odmah iza sebe. Stao je u zadnji čas da se ne sudari sa Buffy.
«Mama?» šapnula je tako tiho da ju je samo Angel čuo.
Joyce je nešto zaustila i pokrenula se kao da će ustati, ali onda sa zbunjenim izrazom ostala sjediti bez riječi. Njen pogled je otišao od Buffy prema Angelu, gledajući vampira sa mješavinom straha, ljutnje i... još nečega što Angel nije mogao prepoznati.
Napetost u sobi se mogla gotovo rezati. Malo je popustila kad je Giles ušao u prostoriju noseći poslužavnik sa čajem i keksima.
«A, Buffy. Angele. Nadao sam se da ćete uskoro doći.»
«Što radiš ovdje?» Bufy je upitala majku ignorirajući Gilesa. Angel je vidio da nemirno podrhtava. Iako su razmijenili samo par riječi o tome što se dogodilo, Angel je mogao pogoditi ostalo. Buffy je bila na tankoj granici između ljutnje i očajničke nade.
«Tvoja majka je došla prije nekoliko sati,» objasnio je Giles odlažući čaj na stolić. «Tražila je neka... objašnjenja.»
«Objašnjenja?» upitala je zbunjeno Buffy.
Joyce je ustala kršeći ruke, svaki pokret govoreći o njenoj nelagodi. Oči su joj bile natečene od sati plakanja i bore su joj bile jasne na licu.
«O tebi, Buffy,» rekla je. «O stvarima... koja sam odbijala vidjeti.»
Angel je vidio tračak nade na Buffyinom licu. Bez obzira što to nije pokazivala, znao je koliko čezne za majčinom ljubavi, njenim odobravanjem. Znao je kako je to. A ako je neka majka trebala biti ponosna na kćer to je bila Joyce.
Ipak, dvaput je odbacila Buffy. Nije bio siguran hoće li Buffy moći podnijeti ako se to dogodi treći put.
«I?» konačno je upitala stežući šake dok je gledala majku. Angel se suzdržao od poriva da joj stavi smirujuću ruku na rame. Nije joj trebalo odvraćanje pažnje, čak i dobronamjerno.
Joyce je progutala očito pokušavajući naći riječi.
«Ja sam... Bože, još uvijek je teško vjerovati da je stvarno. Mislim... vampiri, demoni, čudovišta. To su bajke. Ne bi trebali biti stvarni.»
Skrenula je pogled s Buffy na Angela i napravila mali korak prema njemu.
«G. Giles, on je... rekao je da si... da si...»
«Jesam,» odgovorio je Angel.
«Mogu... mogu li vidjeti?»
To ga je iznenadilo, ali vidio je koliko joj je bilo teško to pitati. Postrance je pogledao Gilesa koji je malo kimnuo. Angel je opustio lice i dopustio da nestane ljudski izgled.
Joyce je dahnula uzmaknuvši korak, ali onda se se svijesno zaustavila od uzmicanja i opet počela vrlo polako hodati prema njemu.
To je bio jedan od najhrabrijih poteza koje je Angel vidio.
Dignuvši drhtavu ruku Joyce je dotakla nabore na Angelovom čelu. Stojeći potpuno nepomično osjećao je napetost u tom malom dodiru. Buffy je bila jednako napeta promatrajući sa jedva prikrivenom tjeskobom.
«Ovo... ovo je stvarno,» prošaptala je Joyce povlačeći ruku i stisnuvši je uz prsa.
«Uvijek je bilo,» rekla je Buffy. «Samo što to nisi vidjela.»
«Zašto mi nisi rekla?» Joyce se okrenula kćeri. «Zašto nikad nisi...?»
«Bi li mi vjerovala?»
Joyce je zaustila da bi, naravno da bi vjerovala svojoj kćeri, ali ništa nije izgovorila. Kako kad je njeno ponašanje jučer dokazivalo suprotno?
«Vjerojatno ne bi,» prošaptala je spustivši pogled.
Angel gledao čas majku čas kćer. Obje su odbijale pogledati jedna drugu. Joyce nije htjela vidjeti promjene u kćerinim očima. Buffy nije htela vidjeti odbijanje u majčinim. Činilo se da se Joyce bar djelomično istrgla iz sretne iluzije u kojoj je živjela, ali to još nije značilo da je zaista prihvatila stvarnost.
Netko je morao učiniti prvi korak.
Lagano dotaknuvši Buffyino rame skrenuo je njen pogled na sebe. Bez obzira što više nisu izgledale tako, osjećaji u njima su bi vrlo ljudski. Strah. Ljutnja. Zbunjenost. I potreba da je majka prihvati kakva jest, da je čvrsto zagrli. Sve to je bilo u njenim očima.
Komunicirali su bez riječi, Angel samo pokazujući glavom prema Joyce. Ona je gledala u pod s rukama omotanih oko sebe. Već je učinila mnogo noćas. Izašla je iz svoje ljušture i dotakla čudnu i zastrašujuću stvarnost oko sebe.
Sad joj je trebalo uzvratiti.
Polako, vrlo polako Buffy je krenula prema majci dok nisu bile na daljini ruke jedna od druge. Joyce je digla glavu i pogledi su im susreli.
«Mama, ovo sam ja,» rekla je Buffy mirno. «Nisam to planirala, ali nije mi ni žao. Mogu biti samo ovakva.»
Joyce ju je gledala, gledala u te čudne oči na licu svoje kćeri. Slušala je glas koji zvučao tako drukčije, tako čvrsto i odraslo, ali ipak je bio glas njene kćeri.
«Možeš li to prihvatiti?» upitala je Buffy.
Joyce ju je gledala i razmišljala o pitanju. Može li to prihvatiti? Može li prihvatiti da joj kćer nikad neće imati život koji je željela za nju? Ono o čemu je čitala u dnevniku, ono što joj je g. Giles rekao... može li prihvatiti da će njena kćer voditi takav život? Može li prihvatiti da je njena kćer provela trideset godina u mjestu iz noćnih mora i promjenila se u nešto jedva prepoznatljivo?
Nije bila sigurna. Naravno, alternativa je da je izgubi zauvijek. Zadnja tri mjeseca je živjela tako, u uvjerenju da nikad više neće vidjeti Buffy.
Ne, to nije bila alternativa. Ni blizu.
«Ne mogu... ne mogu to preko noći,» Joyce je konačno rekla na što su se Buffyine oči vlažno zacaklile. «Ovaj svijet u kojem ti... mi živimo... Ne znam mogu li ga tako brzo prihvatiti.»
Buffy je prešutila kometar da je imala puno više od jedne noći da ga prihvati. Ionako je jedva zadržavala suze.
«Onda znači...» počela je Buffy.
«Volim te, Buffy,» Joyce ju je prekinula sa suzama na licu. «To se nije promjenilo i nikad neće. Znam da sam... Bože, tako mi je žao. Žao mi je što mi nisi mogla povjeriti svoje probleme. Žao mi je što nisam bila dobra mama.»
Glas joj se prelomio kad su je suze nadvladale.
«Tako mi je žao.» prošaptala je brišući lice dlanovima.
Angel je gledao kad je Buffy malo ukočeno zagrlila majku i sama sa suzama na licu. To je bio početak. Ništa više od toga, ali ipak početak. Još previše toga su morale rješiti među sobom da bi odmah zaboravile. Ali dok ih je gledao u tom trenutku i vidio kako Joyce steže svoju kćer uz sebe i plače, bio je siguran da će uspjeti. Ne danas, možda ne sutra. Ali uspjet će.
I tako je ostao još netko.
*
Xander trenutačno nije osjećao umor o neispavanosti ili bol modrica. Bio je previše zauzet razmišljanjem o onome što je čuo noćas. Nešto što radije ne bi znao.
Buffy je ovisna o krvi smrtka. Da joj to nije učinio bila bi već davno mrtva. Bili su u paklu trideset godina. Trideset godina da se zbliže i čak ni proklestvo više nije bilo problem.
Willow je rekla da zbog svega toga nije imao ni jedan razlog da bude ljut što su se vratili. Naravno, osim jednog razloga. Iskreno govoreći jedinog važnog razloga.
To što je Buffy s Angelom, a ne s njim. A sada nakon svega što su prošli zajedno nije bilo baš nikakve šanse da se to promjeni.
Xander je odmahnuo glavom. Trebalo bi mu biti drago. Što se Buffy vratila. Što se Angelus nikad neće vratiti. Kvragu, čak bi mu trebalo biti drago što se Angel vratio. Bog zna da mu je taj gad više puta spasio život. Nije moglo biti bolje s obzirom na događaje prije tri mjeseca.
Samo što je moglo biti bolje. Za njega. I sad nikad neće biti bolje.
Kad je došao pred Gilesova vrata bilo je gotovo jutro. Willow je vjerojatno već došla kući, umorna i vjerojatno iživcirana zbog njega. Ali prije nego je otišla točno mu je rekla što mora učiniti. Može popraviti stvar samo ako se ispriča. Da se ispriča Buffy, naravno. Ali najviše se mora ispričati Angelu.
Ispričati se Angelu.
Mačji kašalj, zar ne? I ima se za što ispričati, zar ne? Sve uvrede koje mu je dobacivao tijekom godina. Iskoristio je svaku priliku da ogadi Angela, dao sve od sebe (koliko god to bilo neuspješno) da ga razdvoji od Buffy. I naravno, taj dan. Dan kada je ma koliko neizravno uzrokovao da Angel (i Buffy) završe u paklu.
Kako da se dovraga ispriča za to? Angele, oprosti što si zbog mene bio u paklu trideset godina. Budimo opet prijatelji, može? A da, nikad nismo bili prijatelji. Pazi to.
Xander nije imao pojma kako da to izvede. Nije bio siguran postoji li način da se ispriča za takvo nešto. I nije bio siguran želi li to. Napokon, radilo se o Angelu. Smrtku. Čudovištu koje se skrivalo iza lica čovjeka. Svi su vidjeli kako zapravo izgleda. Da naravno, ima dušu, ali koliko je to važno? Tko kaže da ne postoji neki drugi način da je izgubi? Tko kaže da se Angelus nikako ne može vratiti?
Posegnuo je za kvakom, ali zaustavili su ga glasovi iznutra. Nakon kratkog oklijevanja je odlučio prvo provjeriti situaciju i pogledao je kroz mali prozor uz vrata.
Unutra su bili Angel i Buffy. I Giles. I Joyce. Xander je znao što je bilo s Buffyinom mamom zadnja tri mjeseca. Znao je za njeno kruto poricanje, znao je da je čak krivila Gilesa za sve što se dogodilo. Neki mračni dio Xandera je bio siguran da ako je nekome Angel odbojan koliko i njemu, to je bila Joyce.
Joyce je grlila Buffy. Objema su tekle suze. Angel je stajao uz njih još k tome sa vampirskim licem i smiješio se.
Xander je jedan dugi trenutak bio zapanjen. To što je vidio... Bože, bilo je potpuno pogrešno! Angel ne bi smio biti tu! Što će biti sljedeće? Joyce će ga zvati budućim zetom i štipati ga za obraz? Možda donirati nešto krvi da Angel ima varijaciju u svojoj isljučivo Buffy prehrani?
Angel je skrenuo pogled sa majke i kćeri i pogledao ravno u Xandera. Vampirsko lice se pretopilo u ljudsko kad su im se oči srele. Xander nije mogao skrenuti pogled zureći u tamne oči muškarca kojeg je toliko mrzio.
U tim očima je sigurno bilo ljutnje, ali i razumjevanje. Sažaljenje.
Xander je stisnuo šake. Ne! To nije bilo u redu! Nije bilo u redu da čudovište bude unutra, a on vani. Nije bilo u redu da Angel ima osjećaj da ima nešto oprostiti Xanderu. Nije planirao naškoditi Buffy. Uvijek ju je samo želio spasiti od tog... tog stvora!
Neće se ispričati Angelu! Nikad!
Xander je okrenuo leđa Gilesovim vratima i Angelovim tamnim očima, okrenuo leđa prizoru zagrljaju majke i kćeri. Okrenuo se i otišao u sivo svjetlo zore.
*
Gradonačelnik Richard Wilkins III je uzdahnuo dok je proučavao izvješće pred sobom. Bilo je pogreška unajmiti stručnjake izvana (ako ih je uopće mogao nazvati stručnjacima). Naravno nije mogao znati da će biti tako teško, ali ipak...
Angelus se vratio. To nije bilo dobro. Sa plavokosom djevokom uz sebe. Također nije dobro. G. Jason je rekao da je krvna ovisnica i to vjerojatno dosta godina što je upućivalo da se ne radi o Ubojici. Ali opet tko bi drugi mogao biti? Iako njegovi podaci o vampiru nisu bili potpuni nigdje nisu ni spominjali drugu smrtnu djevojku koja se svidjela Angelusu. Bar ne neku koju je ostavio na životu.
Naknadno je čuo za nezgodne događaje sa Acathlom. Bilo je u najmanju ruku neugodno pomisliti da je njegov lijepi gradić mogao završiti u paklu zajedno sa cijelim svijetom, ali Ubojica je to spriječila. To što je tako poginula sa Angelusom je bio vrlo zgodni bonus.
Samo što se sad činilo da se to ipak nije dogodilo.
Ah, nema smisla plakati nad prolivenim mljekom. Jones i Smith su potpuno mrtvi, a nije bilo važno je li ta djevojka s kojom je Angelus Ubojica ili neka druga dobrica (ili nije dobrica, ovisno o tome kakav je Angelus trenutačno). Ovo je vrlo važna godina.
Mnogo toga mora obaviti prije velikog dana. Ako su pametni, Angelus i njegova dragana će brzo napustiti grad.
Ako to ne učine, pa, može naći bolje stručnjake od ona dva vampira. Mnogo bolje.
Kad je provjerio da mu je stol uredan i čist, gradonačelnik Wilkins je uzeo kaput i otišao kući. Stvarno više nije bio u godinama da bude tako budan po cijelu noć.
Kraj 2. epizode
Post je objavljen 08.05.2007. u 09:00 sati.