Marketing
Excedo inferi (2. ep. : V.)
Ovdje sam pokušala napraviti sliku bez Buffy i Angela, ali kao što vidite nisam sasvim uspjela :)
Excedo inferi
by Philip S.
2. ep. : Povratak među žive
9. dio
Willow je išla poznatim putem prema Xanderovoj kući ne obraćajući pažnju gdje ide. Ionako je napamet znala put. Bila je okupirana svime što se dogodilo zadnjih dvanaest sati. Da joj je jučer netko rekao da će se Buffy vratiti iz pakla sa Angelom i da će imati demonske oči i očnjake...
Pa, rekla bi toj osobi neke vrlo neljubazne riječi, to sigurno.
Bila je tako umorna da je bila spremna odmah ići na spavanje, ali vjerojatno i onako ne bi mogla zaspati sa svim što joj se motalo po glavi. Hoće li se Buffy vratiti u školu sada kad ima oko pedeset godina? Hoće li uopće biti najbolje prijateljice? Kako može biti najbolja prijateljica nekomu tko je trideset godina stariji od nje?
Te i mnoge druge misli su joj jurile kroz glavu stvarajući veliku prometnu gužvu koju je prekinula zvonjava telefona. Sa druge strane je bio jedva razumljiv Xander mrmljajući nešto o tome kako je Buffy čudovište, Angel gad i neki vampiri moraju biti ubijeni. Jako.
Willow je uzdahnula, opet se obukla i iskrala se vani da razgovara sa svojim prijateljem od djetinjstva.
Našla ga je u očevoj garaži koja je bila previše zakrčena smećem i nepotrebnim stvarima da bi se u nju moglo parkirati auto. Boksačka vreća je visjela sa sredine stropa i Xander ju je udarao odjeven u donji dio trenirke i majicu bez rukava.
Willow je skoro dahnula kad je vidjela njegove gole ruke i ramena prekrivena modricama i nekoliko jedva zaraslih posjekotina. Znala je da od one noći izlazi gotovo svake večeri i sam lovi vampire. Više puta ga je pokušala urazumiti, ali nije slušao. Rekao je da ne smije dopustiti da se vampiri opuste zato jer Ubojice nema. Nikoga nije zavarao. Xander je izlazio svake noći jer se htio kazniti.
I morala je priznati da je dijelom i mislila da je zaslužio kaznu za ono što je učinio. Ipak ne da ga ubije vampir.
«Xandere?» zazvala ga je prilazeći bliže.
Xander nije zastao, udarujući vreću bez usporavanja. Sav je bio znojan, rasčupana vlažna kosa mu je bila sljepljena na čelu. Willow je potisla malu iskru uzbuđenja kad ga je vidjela takvog. Prošla ju je zaljubljenost u Xandera. Sada je imala Oza.
«Onda, jesi li vidjela sretan par?» rekao je Xander ne gledajući prema njoj.
Willow je vidjela je da je namrgođen. Taj izraz joj je bio vrlo poznat. Isti izraz je dobijao u rijetkim prilikama kad bi vidio Buffy sa Angelom. Pogled koji je govorio 'zašto je s njim kad bi trebala biti sa mnom?'.
«Vidjela sam ih.»
«Odlično, zar ne?» Xander je nastavio i dalje udarajući. «Ponovo zajedno vratili su se iz pakla, sretan kraj za naš savršen par.»
Pakost i gorčina u njegovom glasu su bile gotovo opipljive.
«Možda bi trebali nazdraviti!» nastavio je udarivši šakom u vreću. «Nazdraviti pobjedniku. Uzdravlje divnom Angelu koji je učinio svoju dragu poput sebe! Prokleto čudovište!»
Willow nije mogla vjerovati što čuje.
«Izgleda da se nisam trebao gristi tri mjeseca! Izgleda da je slatka Buffy savršeno zadovoljna onakva kakva je. Zašto su se uopće vratili iz pakla? Mora biti odlično mjesto za... »
«Ušuti!» zavikala je Willow i sama iznenađena svojom reakcijom. Xander je naglo prestao udarati začuđeno gledajući u nju i nije vidio vreću koja se vratila i udarila ga ravno u lice. Posrnuo je i s uzvikom pao na leđa.
Jedva je stigao ustati kad mu se Willow unijela u lice.
«Što misliš tko si?» Zavikala je na njega bodući ga prstom u prsa. «Bože, da mi nisi jedan od najboljih prijatelja... nemaš pojma što se dogodilo Buffy i Angelu. Što im se dogodilo jer im nisi rekao da ću pokušati opet izvesti proklestvo ako se ne sjećaš.»
«Znam dovoljno!» Xander se branio još uvijek iznenađen žestinom inače tihe prijateljice. «Pretvorio ju je u čudovište, Willow! U demona poput njega.»
«Angel nije demon!» uzvratila je Willow. «Da, Angelus je bio! On je bio čudovište! Ali on nije Angel. Svi su to shvatili, Xandere! Čak si i ti rekao da se vratio one noći u vili.»
«To nije... » počeo je Xander.
«Dobio si savršenu ispriku kada je izgubio dušu, zar ne? Konačno si imao opravdanje da ga mrziš. Jesi li ikad pomislio kako se Buffy osjeća zbog svega toga?»
Ovaj put mu nije dala vremena ni da otvori usta.
«Danas ih nisi slušao, zar ne? Samo si nešto vidio i odmah skočio na zaključke kao i obično.»
«Pa pardon!» Konačno je došao do riječi kad je Willow zastala da uhvati dah. «Nisam trebao daleko skakati. Pretvorio ju je u demona, Willow! Vidio sam joj oči. Vidio sam joj očnjake! Kvragu, gotovo mi je istrgla grlo s njima. I uspjela bi da...»
Utihnuo je.
«Da nije što?» upitala je Willow lako zamišljajući tijek događaja.
Nešto je promrmljao u bradu.
«Glasnije, ne čujem te!»
«Da... da je Angel nije zaustavio.» Xander je konačno tiho rekao.
«Je li?» rekla je Willow sa podrugljivim iznenađenjem. «I kako se nisi malo zamislio na to? Za promjenu!»
«On je... samo...»
«Spasio ti glavu?»
«Od Buffy!» uzviknuo je Xander. «Kada je netko trebao držati Buffy da ne ubije nekoga? I to jednog od svojih prijatelja.»
«Prijatelja koji ju je izdao?» upitala je Willow. Već joj je bilo dosta tog razgovora. «Koji joj nije dao izbora nego da ode u pakao sa Angelom?»
«Kako sam je natjerao da ode s njim? Pogriješio sam što joj nisam rekao, ali zašto je trebala ići s njim? Mogla je...»
«Pustiti da muškarac kojeg voli sam ode u pakao?»
Xander je zatvorio usta.
«Ti stvarno ne razumiješ?» rekla je tužno. «Buffy ga voli, Xandere. Nije to samo neka zaluđenost ili jeftino uzbuđenje. Voli ga. Zar to ne vidiš u njenim očima kad god ga pogleda?»
«On je čudovište,» promrmljao je Xander, ali je to više zvučao kao automatski odgovor nego uvjerenje.
«Nije! On je čovjek prisiljen dijeliti tijelo sa čudovištem. Svima nam je bilo teško razdvojiti Angela i Angelusa. Pogotovo nakon svega što nam je Angelus učinio. Buffy je uspjela. Nekako. Ali ti nikad nisi ni pokušao. Nisi želio pokušati.»
Xander je spustio pogled, kapi znoja padajući na pod.
«Willow... « počeo je.
«Ne!» prekinula ga je namjestivši svoje 'odlučno lice'. «Ušuti! Xandere, prije nego izgovoriš i jednu riječ učinit ćeš nešto stvarno radikalno. Slušat ćeš!»
Ponovo je otvorio usta, ali Willow ga je zaustavila podignutim prstom. Duboko uzdahnuvši sjeo je na pod, rukom brišući čelo. Willow je sjela uz njega. To ju je podsjetilo kako su sjedili tu već mnogo puta, razgovarajući o svemu i ničemu. Xander je bi njen najbolji muški prijatelj i jedan od dvoje najboljih prijatelja.
Možda neće biti koristi od razgovora s njim, ali morala je bar pokušati.
«Reći ću ti sve što su mi Buffy i Angel rekli o tome što se događalo u paklu. Slušat ćeš! I razmišljat ćeš o tome! I tek kad završim imaš pravo govoriti. Jasno?»
Xander je kimnuo ponovo uzdahnuvši. Nije se moglo drukčije kad je Willow bila takva.
«U redu,» počela je Willow. «Kao prvo nisu bili ondje samo tri mjeseca. Izgleda da vrijeme drukčije protječe u paklu i ...»
Willow je pričala, a Xander je mogao samo gledati u nevjerici.
10. dio
Plutonu nije bilo drago što mu je razderano grlo i k tome od ruke žive duše. Vjerojatno su oboje preživjeli samo zato jer ga je Buffyin napad sasvim iznenadio.
Angel je zgrabio Buffy za ruku i potrčao prema bližem brdu. Pluton je pao na tlo, tamna krv mu šikljajući iz vrata. Angel se usudio jednom brzo pogledati i vidio je da se već digao na noge, razderano tkivo zacijelujući u par sekunda.
«To nije bilo smiješno!» zavikao je za njima čim je mogao.
Angel je trčao ne osvrčući se, vukući režeću i bijesnu Buffy za sobom. Bili su na brdu na kojem su bezbrojne prljave sjene sjedile na zemlji i zavisno gledale one na drugoj strani kod kojih su bile zdjele riže. Nitko od sjena nije obraćao pažnju na njih, vidjeli su samo druge sa dragocjenim zdjelama.
Sa malo sreće će uspjeti nestati među njima.
Buffy se napokon prestala odupirati i trčala je uz njega iako je vidio da još uvijek ima zlatne oči umjesto poznate zelene. Je li to još jedna promjena kao očnjaci? Je li za stalno? Ili će se uskoro kao on moći mjenjati naprijed-natrag bez problema, od demonskog lica u ljudsku masku?
- Njena ljudskost nije maska! - zarežao je na zli glas u sebi. - Ništa to neće promjeniti! -
Kad su protrčali uz par sjena Angel je posegnuo za prljavim krpama koje su nosili nadajući se da su materijalne koliko su i izgledale. Odahnuo je kad ih je uspješno otrgnuo i brzo ih prebacio preko Buffy i sebe da se bolje uklope u gomilu.
Brdo iza njih se treslo pod topotom koraka.
Buffy je pogledala preko ramena konačno se otrijeznivši od crvene omaglice bijesa. Što je učinila? Napala nekoga tko ih je vjerojatno mogao ubiti zamahom ruke?
Mala vojska stvorenja se stvorila od niotkud i sada ih je proganjala. Vidjela je kako izranjaju iz zemlje, kosturi su se sastavljali poput slagalica i počeli su trčati za njima dok se trulo meso još omatalo oko kostiju. Već ih je bilo desetak.
«U nevolji smo,» prošaptala je.
«Ma nemoj!» promrmljao je Angel u trku.
*
Konačno su uspjeli pobjeći demonima koje je Pluton poslao za njima. Kad ih je jedna gusta grupa sjena sakrila od pogleda progonitelja, oboje su sjeli na zemlju sa prljavom odjećom se uklapajući među ostale. Demoni su prošli ne primjetivši ih.
Angel je izdahnuo nepotreban uzdah olakšanja. Bojao se da ih neće moći prevariti, da će ti demoni osjetiti živo ljudsko biće među sjenama. Izgleda da nisu mogli. Ili se Buffy toliko promjenila da...
- Umukni! - ponovo je zavikao na svoj unutrašnji glas.
Pogledao je prema njoj, u njene promjenjene oči. Vampirske oči sa uskim, mačjim zjenicama. Pitao se je li primjetila. Je li znala? Bi li joj trebao reći?
Ne, ne sada! Kasnije će imati vremena za to kad se dovoljno udalje od bijesnog Plutona. Sada su neke stvari bile prioritet - kao što je preživljavanje. I osiguranje da se takve situacije ne ponove.
«Što ti je bilo?» Angel je prošaptao. Vjerojatno nepotrebno jer sjene i dalje nisu obraćale pažnju na njih, ali nije htio upropastiti kakav-takav zaklon.
«On... volio se igrati s njima.»
«Znam.»
«Sve što smo vidjeli ovdje... Angele nitko ne zaslužuje biti na ovakvom mjestu. Što god da su učinili.»
Kimnuo je. Ta Buffyina strana se morala pojaviti prije ili kasnije. Ona je Ubojica, jedina djevojka na svijetu odabrana da štiti nevine od čudovišta. Prihvatila je tu sudbinu iako ponekad nevoljko i to joj postalo narav. Morala je štititi druge.
A sada je bila na mjestu gdje to nije mogla.
«Buffy, ne možemo pomoći ovim ljudima,» rekao joj je nježno. «Već su mrtvi. Ne znam tko ili što odlučuje da zaslužuju ovo, ali to nismo mi.»
«Znam, ali...»
«Bez ali!» prekinuo ju je. «Znam da imaš dobre namjere, ali onakvim ponašanjem ćeš postići samo jedno - oboje ćemo poginuti.»
Na trenutak je mislio će se opet razljutiti, cijelo tijelo joj se ukočilo, ali onda kao da je splasnula. Gledajući u tlo, izgledala je mlađe i ranjivije nego ikad.
«Znam,» rekla je jedva čujno. «Nisam... nisam se mogla zaustaviti. Bilo je... kao da više ništa nije važno osim bijesa. Vidjela sam tog tipa, kako sa osmijehom muči te ljude i... pukla sam. Tako sam ga željela ubiti.»
Angel se približio povlačeći je u zagrljaj.
«Bojao sam se toga. Počinješ osjećati demonsku narav zbog moje krvi.»
Podigla je pogled prema njemu. Gotovo je dahnuo kad joj je vidio oči. Još nije znala, a on nije znao kako će joj reći.
«Valjda,» konačno je rekla. «Nećeš se opet početi okrivljavati zbog toga, zar ne?»
Angel ju je gledao dugi trenutak pa se nasmiješio. Kako je to postalo uobičajeno. Da prvo misle na drugog.
«Ne,» rekao je iako se gotovo prenuo svaki put kad je vidio koliko ju je promjenilo. «Neću.»
«To je dobro,» uzvratila mu je osmijeh. «Izgleda da ćeš me morati naučiti to kontrolirati.»
«Hoću,» kimnuo je.
Nakratko su se odmarali naslanjajući se jedno na drugo, ignorirajući jad koji ih je okruživao sa svih strana. Tek kad su ponovo začuli topot koraka, pokrenuli su se oponašajući letargično ponašanje sjena oko sebe. Buffy ih nije mogla ne gledati. Gledala je njihova uvučena lica, iscijeđena tijela, potpuno beznađe u očima.
«Da im bar možemo pomoći,» prošaptala je.
«I ja to želim,» Angel je uzvratio šapatom, «ali nismo svemoćni. Ponekad moramo prihvatiti stvari kakve jesu. Sviđa li nam se ili ne.»
Buffy je zatvorila oči uzaludno pokušavajući zaboraviti lica koja su je okruživala.
*
Joyce Summers je sjedila na podu kuhinje. Nije se pomakla sa tog mjesta otkad je Giles otišao in njene kuće prije nekoliko sati. Nije ni primjetila da se vani smračilo. Samo je gledala u mrlju na zidu od razbijene boce, komade stakla i lokvu alkohola na podu.
U ormariću s lijeva je bila puna boca. Trebala ga je samo otvoriti i uzeti je. Nije trebala ustati samo posegnuti, dignuti čep i popiti veliki gutljaj.
Zasad to nije učinila.
*Otvori oči, mama! Što misliš da se događalo zadnje dvije godine!*
Buffyin glas joj je zvonio u glavi poput pokvarene ploče. Od te grozne noći kad joj se svijet raspao kao i razbijena boca od koje nije mogla otrgnuti pogled. Na trenutak se mogla vidjeti u tim komadićima, mala figura kako prolazi između krhotina pokušavajući ih sastaviti.
Samo što nije mogla. Nisu se mogli sastaviti.
Zavlačeći ruku u džep svog ogrtača, Joyce je izvukla sliku koju je stalno nosila uz sebe prošla tri mjeseca. Sliku svoje kćeri snimljenu na putu na kojem su bile prije godinu dana.
Buffy je nosila ružičastu ljetnu haljinu, njeni plavi uvojci su slobodno lepršali na vjetru dok je stajala na plaži i smiješila se fotoaparatu. Sunčane naočale su joj bile podignute na kosi (kao one koje je danas nosila da sakrije one... one...) i njen osmijeh na suncu je bio tako lijep i bezbrižan da se Joyce plakalo.
To je bila njena djevojčica. Sretna djevojka bez ijedne brige. Kako to ne vide? To je Buffy. Buffy kakva treba biti, kakva bi trebala biti, kakva je Joyce željela da bude, sretna. Samo je željela da joj kćer bude sretna.
*Otvori oči, mama!*
Žute oči, gledajući je sa mačjim zjenicama. Gledajući je sjajne od neprolivenih suza sa udaljenosti jednog koraka. Tako blizu i tako, tako daleko.
«Buffy!» suze su tekle niz lice Joyce Summers dok je plakala za kćeri koju je izgubila.
Dugo nakon sumraka je konačno prestala plakati. Boca je još uvijek bila u ormariću, nadohvat ruke. Nije ju uzela. Umjesto toga je ustala i polako krenula uz stepenice i otišla u kćerkinu sobu.
Sve je bilo isto kao na dan kad je Buffy otišla. Nedodirnuto, čekajući je da se vrati. Plišano prase koje je Buffy toliko voljela je stajalo u kutu napravljenog kreveta, na straži dok mu se ne vrati gospodarica. Joyce je sjela uz njega gledajući oko sebe.
To je bila soba njene kćeri. Njen privatni svijet. Nikad prije ga nije pažljivo pogledala.
*Buffy nije onakva kakva želite da bude! Suočite se s tim!*
Riječi g. Gilesa joj odjeknule u glavi. Je li u pravu? Je li vidjela samo djevojku za koju je željela da bude njena kćer? Ne nju kakva jest? Pogled joj je odlutao prema škrinji na dnu Buffyinog otvorenog ormara. Sjećala se da je otvorila šrinju kad je čistila prije par tjedana, osjećajući očajničku potrebu da dotakne nešto od kćeri, bilo što.
Sjećala se kako je slučajno otkrila dvostruko dno. Kako je ispod našla kolce, križeve i posvećenu vodu.
Nije imalo smisla. Zašto bi njena lijepa, sretna kćer držala takve stvari sakrivene u dvostrukom dnu? Buffy nije trebala takve stvari. Zašto bi to itko trebao? Ljudi koji su trebali takve stvari su postojali na TV-u, ne u stvarnom svijetu. Takve stvari, takvi ljudi ne mogu postojati u stvarnom svijetu.
*Ljudi koji ti pred očima eksplodiraju u prašinu?*
Onda je opet zatvorila škrinju, ostavila je stvari koje je našla sigurno sakrivene u tami. Ako ih nije vidjela, nije morala misliti o njima. Nije morala misliti zašto bi njena kćer imala sakrivene kolce i križeve. Jecaj se otrgnuo iz Joycina grla. *Pokušajte vidjeti osobu koja jest, divnu djevojku koju ste odgojili! Djevojku koja vas treba!* Joyce je stisnula g. Gordoa uz sebe dok je plakala za djevojkom kakvom je smatrala svoju kćer. Suze su tekle do kasno u noć, prsa su je boljela od jecaja. Neko vrijeme nakon što je sat u dnevnom boravku odzvonio ponoć, Joyce je prestala plakati. Odlažući g. Gordoa na krevet posegla je prema knjizi na noćnom oramariću. Nije ju spriječavalo poštovanje prema Buffyinoj privatnosti da je pročita. Bojala se odgovora koje će naći unutra. Buffyin dnevnik.
Dok su vampiri i druga čudovišta koja su zvala Sunnydale domom išli svojim noćnim poslom, Joyce Summers je sjedila na krevetu i čitala o stvarnom životu svoje kćeri.
****
Post je objavljen 08.05.2007. u 09:01 sati.