Nakon mog povratka u školu, stvari su se zakomplicirale sve više ...
Razrednik mi stalno govori da ispravim jedinice koje sam stekla u 1.polugodištu, a tu je i novo gradivo koje trebam odgovarati ...
Još k tome imam problema s profesorom iz prakse ...
Da stvar bude još bolja ... ja se njemu moram ispričati za moje ne dolaženje na nastavu ...
Ja se ne mislim nikome ispričavati jer da on osjeti bol koja je nalik probadanju nožem pa neka onda se ima pravo žaliti ...
Frendovi mi govore da prestanem plakati, da se prestanem živcirati ... jer to je samo škola ...
Ja uz školu imam i privatnih problema ...
Frendovi su mi u kurcu, sve je krenulo nizbrdo ...
Jučer sam otišla na upise, tj. za predavanje prijevnice za testiranje likovne sposobnosti u školi Primjenjene umjestnosti ....
Drago mi je ako prođem da ću imati novi početak koji neću zajebati ...
Moja stara mi je rekla, da ako prođem na testiranju da me smjesta ispisuje iz ŽTŠ škole jer ja sam pod velikim stresom, slamam se i plačem iz dana u dan ...
Mnogi moji prijatelji i frendovi nisu upoznati s time, a oni koji znaju pokušavaju me odgovoriti od te 'sulude ideje' ...
Ja sam odlučila ...
Ne mogu više ovako ... Dosta mi je svega ...
Ne mogu ... Odustajem iako ja nikada nisam odustajala ...
Previše se bojim poraza ... ali ovaj put sam preslaba da se borim ...
Niti jedna utješna riječ mi ne znači ništa, a opet je posebna ...
Obećala sam im da ćemo se viđati, ići na kave i čuti preko MSNa ....
Boje se da ih više neću prepoznati na ulici niti im priči pitati kako su ? ....
Ja nisam takva ... Svih ću se sjećati iako će neki mene zaboraviti ... ali to je žrtva koju ću primiti ...
Neću otići bez pozdrava kao Dimitirijević i Vonić ...
Nikada ...
Sve ću izljubiti, zagrliti i reći im koju riječ koja će im možda nešto značiti ...
Ako odem, nedostajat će mi Barbićeve provale (npr. Zrće!), Marijina udaranja iz šale ili zato jer sam ju razljutila, Sanjine provale gluposti od kojih se nasmiješ ali uvijek na pozitivan način, Sebachove gluposti i odlasci na kave i moja briga za njega kada čujem da ga boli srce ... putovanje u školu s Elly koja mi je od velike pomoći i ja se nadam da sam ja njoj također ... Alex koja mi daje pametne savjete, koja mi kaže skoro sve i ja joj pomognem, Anamaria i njezin smisao za humor, Viktor s kojim si nisam najbolja ali ipak ... odličan je dečko ... Novak i njegove gluposti pod satovima, Katardžićeve lude ideje i izrečene gluposti pod satovima engleskog ...
Ahh , kada se svega sjetim što sam s njima proživjela u ovih 8 mjeseci ...
Ne želim otići ali meni je sada najvažnije da pronađem ispravan put koji ću zavoljeti i neću skretati s njega ...
Jer se nadam da ću uspjeti na drugome mjestu ispočetka ...
Jer uspjeh mi tu nije bio zagarantiran ...
Ne želim da itko pretjerano tuguje za mnom jer ja nisam toga vrijedna ....
Obećajem da ću vas prepoznati, pozdraviti, vidjeti i porazgovarati ... bilo kad, bilo gdje i uvijek ću naći vremena za kave u Mon Cherryu ...
Sve vas pozdravljam , ljubim i grlim ...
ŽTŠ = ) rulez ... u novoj školi ... s novim ljudima ... ja znam da ništa neće biti isto jer Vi niste pokraj mene ...
Post je objavljen 08.05.2007. u 01:08 sati.