Marketing
Čunjaši brončani!!!
Završeno je drugo prvenstvo Hrvatske u Curlingu. U oštroj konkurenciji pet klubova, CK Čudnovati Čunjaš
zauzeo je fantastično treće mjesto i ponosno se vratio kući s peharom i medaljama.
Jesam li spomenuo da su se natjecala tri kluba u muškoj i dva u ženskoj konkurenciji?
Dakle, bolje umrijet od srama nego od metka.
Kako nam zbog sitnih porodičnih neprijatnosti (ženi se) nije bilo kapetana, skipa, mozga, igle na kompasu, itd, a još trojica Čunjaša nisu mogla na put zbog raznoraznih obaveza, igrali smo Sin, ja i Branko
koji je ribafishovskom blickrig taktikom „E, oš igrat za nas!?“, bio jedan od naša tri najbolja igrača i odigrao par vrhunskih poteza.
Što ipak nije bilo dovoljno da obranimo srebro od prošle godine i da nas CK Vis (čestitke na drugom mjestu) dvaput razbije ko gajbu, a novi i stari prvaci Hrvatske CK Zagreb jednom.
Jednom a ne dvaput? Slijedi objašnjenje.
Kako smo se prije putovanja nadali jedino fino zapit i zaždrat te osvojit barem jedan end (što smo obilato nadmašili već u prvoj tekmi kad smo zgubili 9:2 od Višana),
ono što se dogodilo protiv Zagrebaša je bilo ravno senzaciji. Ko da je čovjek ugrizo ajkulu!
Naime, poveli smo 4:0.
I sve nam je išlo.
Njima se spojio valjda najgori dan u karijeri, a nama najboljih sat i pol u Budimpeštanskoj Curlingani otkako je ime Čudnovati Čunjaš tijesno izabrano na povijesnoj osnivačkoj skupštini uz 54 pive ispred „Crvenih Mundira“ i „Afrike“.
Branko je stavljao kegle u krug ko konobar kafućino na stol, Sin je izbijao protivničko kamenje ko da šamare dijeli, a čak je i mene, koji sam do tad gađao kao kljasta i slijepa beračica papaje, posrala kegla par puta i kad su Zagrebaši trebali baciti zadnju keglu – mi smo vodili 5:4.
Ne znam koji se Uran poklopio s Neptunom, na kojim je podzemnim vodama smještena dvorana i o čemu je razmišljao njihov kapetan kojem je zadrhtala ruka, ali su osvojili samo jedan bod i završilo je neriješeno!!!
Ljudi, slavlja...
Ko kad Naftaš dobije Dinama!
Pa smo išli slavit uz zvukove Živog Blata i nove himne čunjaša:
Mene zovu Čunjo
Što po ledu pada
Od svih Curlingaša
Najveća smo banda.
Usput smo opet sreli tri crvenokose prostitutke, a Dino okinuo samo jednu
(ko ima najbolju futrolu za volan, a, a, a?) koje za kruh zarađuju na autobusnom stajalištu sporedne ceste kojom iz Tesca ulazite u Budimpeštu kod okretišta tramvaja br. 41 i razdragano im mahali.
A zgodne za popizdit. Da rade u Amsterdamu dali bi im i socijalno, izlog s dva reflektora, zavjese i teglu kikirikija pride.
Osobno smatram da samo nesposoban mužjak plaća za seks. Kad to može besplatno skinut na netu...
Kako je Mađarska ipak zemlja kontrasta, niti 100 metara dalje, ispred kvartovskog dućana lokalna škvadra nateže dućanske pivice cijeli dan, osim kad ujutro dođu još jači alkosi pa vade njihovu ambalažu iz smeća.
Nedjeljom ordinira samo jedna Crvenka. Da nismo bili užasno umorni, stali bi i razmijenili mailove...
Ako vas put nanese u predgrađe Budimpešte i ako ćorite u plastičnom hotelu bez frižidera u sobama imenom Etap (lokali smo etapno – Smile), vjerojatno se tamo i nećete vraćat.
Negostoljubivost, doručak koji ne bi ni sušičavog vrapca zasitio, tuš kabina koja je spojena sa zahodom bez daske na kojeg obavezno doleti barem tri litre vode iz tuša, pa je poželjno israt se prije tuširanja a nikako ne obratno zbog faktora spužnjavanja u isti.
Srećom, u blizini je dvorac-restoran čije će mi ime Sin sutra javit, gdje se uz konobaricu koja se ne smije ni na tringlt (radno ime Brunhilda) jedu takvi pohani batačići i šampinjoni i pačetina i Isuse... Da ne zaboravim točeni pšenični Paulaner...
Drugi dan kad smo trebali igrat tekmu biti-ne biti s Visom, Višani su nam se napili krvi i satrali nas s 10:1. Da je ona kegla ušla malo lijevo kod 3:1 bilo bi 3:2 i gustiš, ali kako smo već dan prije učinili čudo, stisnuli smo ruke boljima i nakon podjele
krenuli doma.
Ovaj put sam junioru kupio puno pametniji poklon od prošlomjesečne kape za broj premale - slatku slikovnicu s dinosaurusima kojima se miču oči. Na mađarskom, al jebat ga... Šta dijete zna...
Play of the day je bio naš graničar koji nas je dočeko s osmijehom.
"Ma jeste vi Čunjaši?"
"Je... jesmo", odgovaram zbunjeno
"Čitao sam vas na blogu, svaka vam čast!"
"Da, ali zadnji smo..."
"Ma znam i to, rekli mi ovi prije vas, ajd brišite..."
I tako smo prošvercali pokoji podočnjak i 12ak praznih flaša Zlatnog Bažanta koje su satrala ova trojica (DMJ i Von Smile u funkciji osnivača kluba i čirlidersica), dok sam ja kao i obično pauzirao kad vozim.
Jer sam nakon napunjene 35-e skontao da se u tim godinama i nije baš pametno nalokavat dva dana za redom... A i nakon tulumarenja u subotu mi je u jednom trenutku organizam rekao ne, i samo sam se u jednom trenutku osjetio ko da mi je neko iščupo kabel iz struje.
Pa se jedva smirio uz Velkopopovicky Kozel (koji se puni u Mađi, pa je Božesačuvaj). Doktore, recite...
Zagreb, razmišljanje, podcrtavanje, kadica, ono što se rimuje s kadicom i radi u njoj a počinje na dr i nije drdica, umor, krevetac...
Zaključke ćemo donositi kad prođe sjednica Saveza.
Do tad odmor od leda i vožnje. Kako je nostradamuski rekao uskoro naš oprstenjen kapetan Stokili u sms-u podrške - 2008. je godina Čunjaša. We will be back!
Pozdrav i čestitke svima, hvala HPB-u što nam je bio sponzor, hvala Carlsbergu što nas je opremio!!!
Dobar onaj Paulaner...
Apdejt!
Kako je i Sin imao fotić, tu su i druge slike drugih autobusnostajališnih kurava
Mislim da nam ova nije mahala...
Gošćenje u hostelu, jebete, kako ja volim taj prezvuršt. Dvaest deka - 4 kune!
I konačna nagrada za trud - plata za šestoro u restoranu http://www.lovagkiraly.hu/#!
Ponovilo se!
Post je objavljen 08.05.2007. u 08:46 sati.