Ne dirnuto... ne ranjeno... ne iskrivljeno... ne oštećena vizija boljega... nanovo rođeno... tek započeto... ne ukleto... bistro... za ostvariti viziju svega boljega uvijek treba bar još jedan razlog... a kad se nađe, tražimo novi. Ali ja neću dozvoliti da se to u meni sagradi... jer nisam stvarna... i dok gutam... gušim se... a dok dišem, krvarim... kad trčim zapinjem... kad se spotičem, padam... a kad padnem, ne ustajem... Koljena se ujedine sa zemljom, a glava klone na prsa... Ruke se sklope u najnoviju molitvu... a oči se zacakle najtoplijom vodom... Koja ne djeluje umirujuće, već prži. Ali ništa se ne gubi, ostaju samo rane. Rane ne zacjeljuju... samo se množe.. Jer kao što rekoh... dok padam stvaram... dok stvaram padam... kad padam... ne ustajem... I samnom je družina... samo na različitim mjestima... zbog toga teže uočljiva. Ali padamo svi... tu i tamo, kako kad... kako zbog koga... i vjerujemo da padaju zbog nas... da se ruše zbog nas... da krvare zbog nas... da ih peče zbog nas... Isto tako se uništavamo zbog istih ili sličnih... Nismo jaki kako se zamišljamo... KAD PADAMO, NE USTAJEMO.
Post je objavljen 07.05.2007. u 15:40 sati.