I ti znaš govoriti tišinom.
Da te boli muk
dobro znam.
Zar ti ga nisam priuštila
još jučer ?
I sebi odlazak na granicu.
Sjećanja i spremnosti,
samouništenja.
Možda mi zamjeraš
što kaskam za tobom
ne obazirući se na molbe.
Ne činim to da bi nestao
u boji neostvarenog.
Štitim se od ljepote
koja boli. Jer je tren.
I ovaj te dan boli...
Zato se i osvećuješ
čuvajući me kao uspomenu.
S kojom se poigravaš
kada ti nestane zraka.
Da te vratim u život.
Bez strepnje i najljepšeg
što je ijedno od nas
moglo zaslužiti...
Post je objavljen 07.05.2007. u 11:16 sati.