Više od ponedjeljka jedino mrzim nedjelju (danas je ipak još uvijek nedjelja). Zašto? Zato što nakon nje dolazi ponedjeljak i sama pomisao na to čini da se osjećam nelagodno i ukurcu. E da, tako je bilo nekada dok sam išao i školu, dok sam radio. Sada toga više nema, ali ja i dalje mrzim nedjelju zato što je tako monotona i dosadna, potpuno isplanirana i nimalo spontana.
Sve je teklo normalno do večeri, onda me nešto puklo. Liječnici bi rekli F32, vjerojatno i je. I bio mi je pun kurac svega. Možda je kriv PMS, ali samo malo muškarci nemaju PMS, zar ne? Ili možda ja nisam muškarac? Ajde da vidimo. Pišam stoječki (mogu i sjedečki), imam onu stvar, imam bradu, brkove, nemam sise, koliko znam u svim kućicama gdje se traži da se upiše spolm upisujem "M", bio sam u vojsci. Čini li me to muškarcem? Ili sam možda ipak pičkica. Vjerojatno ovo drugo.
Prije mnogo godina, dok smo još živjeli u iluziji da se stvari još mogu ispraviti i da može biti bolje, svatko je pokušavao to učiniti na svoj način i svatko je činio istu pogrešku. Stvari se ne mogu ispraviti, treba se pomiriti sa činjenicama i pokušati nastaviti živjeti sa njima kako god se zna i umije, ali mi to tada nismo znali i potrošili smo ogrome količine vremena i energije. Onda smo odlučili sve to zakopati duboko negdje u sebi i živjeti kao da se to nikada nije ni dogodilo. No ne možete smeće uvijek pomesti pod tepih, prije ili kasnije izađe na površinu. I tako prvotna laž izmišljena da sačuvaš svoju glavu, vodi ka drugoj koja je pokriće prvoj, pa trećoj koja je pokriće drugoj i dok se okreneš shvatiš da je skoro čitav tvoj život samo veliko klupko laži.
Par činjenica koje su svima poznate. Nema sretnih brakova. Ljubav uvijek umire nakon par godina. U vezi se uvijek netko trudi više. Taj netko uvijek oprašta onom drugom sve sitnice i uvijek ide na svoju štetu. I taj netko na kraju uvijek pukne i tada veza puca. Razvod. A što kada razvod nije moguć? Kada postoji nešto što ga spriječava? I onda to dvoje ljudi ostaju zajedno i život postaje nemoguć.
Moji su se trebali razvesti davnih dana. Ovako samo rade sranja i nanose bol svima nama. A i onaj glupi razlog da to ne učine je toliko banalno glup i sada znam da je trebalo biti drugačije. Znam da bi svima bilo bolje. Uostalom sad su prestari i da se razvode. Šteta je počinjena i tisuću puta je gora od one prije mnogo godina, a da se tada poduzelo nešto možda bi sve bilo drugačije. I gdje sam tu ja? U sredini. Možda sam trebao nešto poduzeti. Ovako moram čitav svoj život živjeti sa krivnjom da sam nesvjesno (ili možda čak i svjesno) uništio svoje i tuđe živote. Pa znam da neću počiniti više istu grešku. Uostalom ja jedini moram nositi ovaj križ.
Post je objavljen 07.05.2007. u 00:54 sati.