Kao što naslov nema veze sa tekstom, tako ni rečenica neće imati veze sa riječima u njoj. Rečenice se nikada neće moći povezivati…
Zato nikada nećemo moći razumjeti što oni pričaju. Koliko god se trudila ne ide mi. Razumijem zašto to rade, ali tako… Nikada čovjek neće moči shvatiti čovjeka, nikada dijete neće moći shvatiti majku, muž i žena se nikad nisu razumjeli. PA KAKO ONDA DA SHVATIMO SEBE?! Zašto smo opće tu, gdje nitko ne voli nikoga, gdje nitko ne razumije nikoga, gdje je sve maska.
Kao misle da mi pomažu… dok ruše moj svijet. Kada mogu zaboraviti sve svoje želje, a planove za bolje ne trebam niti imati. Jer oduzet će mi ih. Mislila sam sad imam sve. Znala sam kako ću se popraviti, kako ću izbrisati ono ružno, crno i tužno, ali u pet minuta uspjeli su srušiti sve. Sve što sam od početka godine napravila krivo i polovično, sada mi je došla šansa da ispravim, no oni su i nju uništili ( misleći da će mi dobro napraviti), no oni shvaćaju da me muče.
Zašto onda planirati?!
Zašto sanjati nemoguće?!
Zašto voljeti ono što ne postoji?!
ZAŠTO TRAŽITI PODRŠKU I TOPLINU TAMO GDJE JE NEMA?!
Kada iz svijeta topline i ljubavi, dođemo na sasvim novo mjesto, novi svijet u kojem moramo početi ispočetka. Voljeti ono, što smo prvi puta vidjeli.
Moramo voljeti, jer jedino tako će nam biti dobro.
No kako da to napravim, kada godinama znala sam iste ljude, ista lica svaki dan i nikada mi nisu dosadila. Njima sam vjerovala, s njima sam se smijala.
Kada ružičasti svijet postaje siv. Priznajem nešto nije u redu. Kako da se vratim natrag?!
i za kraj jedan prekrasan uradak nase kraljice:)
Post je objavljen 06.05.2007. u 23:30 sati.