Josip Reptilović Svinjski
sa zadovoljstvom predstavlja
BLJLJLJLJLJ-LJLJLJ-LJLJLJLJLJLJITZEN!!! AJNE BLJITZ ESEJ! Jope, ponukan zapovjeđu (pazi genijalne konstrukcije) više sile, dakle ne one od dva metra, nego one još više, šta ja znam, tri i više metara i više (konstrukcija uzvraća udarac!) pronađoh volje, želje, obijesti, te vođen uporabom pribora za jetkanje odlučio sam se na potez objavljivanja jedne od najimbecilnijih, ako ne i najimbecilnije priče svih vremena. Dakle:
"JEBEM TI BOGA!!...boga...boga...", sporadično je odjekivalo u ušima Duška Tantijema kao i svaki dan otkad mu je Musa Ukljus-Đibrilić opsovao istoga bez ustezanja i predrasuda bilo kakve vrste. Duško, a bogme i Musa bili su zemljoradnici udarnici, proleterska omladina, nekad SKOJevci, danas tek blijeda slika mišićavih manekena koji su nekad ganjali ovce po padinama Jahorine. Živjeti je bilo teško, pogotovo u ovo doba čestih društvenih previranja, kad je glava na ramenu značila isto toliko kao i glava na jastuku, što naravno nema nikakvog smisla, ali zabavno je lupati. Heh, "UDARAŠ KO MAKSIM PO DIVIZIJI!!... diviziji...diviziji...", sjetio se Duško izreke iz nekog partizanskog filma o gomoljačama i motokultivaciji. "Iss, zaista, tko bi se sada sjećao svega", tutnjalo mu je glavom, "osim mene". Naime, Duško je bio vunderkind. Još kao vrlo mali, oko dva-tri centimetra, znao je skakati ispod kruške dan i noć nebi li zatresao drvo svojom minuciozno-sadržajnom ogromnošću te se tako dočepao slasnog li mu zalogaja kruške Kruškavice, zajebane kruške okusom na kravlji burag, tadašnji kulinarski specijalitet srednje Bosne. Kad bi urušio koju kruško (dašak Slovenskog, za promjenu, pička mu materina, nek se vidi da sam poliglot!), sumanuto bi trčao kroz selo hoteć izmamiti svaku snašu na prozor, koje bi onako bunovne, polugole, te poluglupe izlijetale na isti (naravno, ne sve na isti, svaka je imala svoj pendžer i svoju kuću) te iskašljavale šlajm i do pet metara u daljinu, opet, hoteć popljuvati Duška nebi li isti ostao, kako da kažem, popljuvan. Biti popljuvan od snaše, nositi broš šlajma na radničkoj košulji za djecu (RKZD) od najgrubljeg sukna, sukna tako grubog da je slonovima koža krvar'la kad ih umotaju u nj, bila je najveća čast i ćeif koji si je itko u tadašnje vrijeme mogao priuštiti (naravno, pored kokaina). Pih, tolko je grubo bilo to sukno da su se ljudi bojali gledat u njeg. Ma šta grubo! To sukno koristili su stolari, jer onda nije bilo šmirgl papira. Zapravo, cijela kultura tadašnje srednje Bosne zasnivala se na suknu, nusproizvodima nastalima u procesu proizvodnje istoga te artificijelnom suknu kao ultimate hitu tog proljeća 1917. godine. "Đegod da sam pošo te godne, sukno me pratlo u stopu", prisjeća se danas sa nostalgijom Musa. "Pa i sade, ja kad oć, odrežem komad starog sukna još od one plahte što mi je baba uručla sa riječima: Brtvo ništavna, čuvaj ovaj plašt, al ne čuvaj ga bijesan, nego samo čuvaj. Dakle, čuvaj ga opušten, nadasve ležeran, pa čak i pomalo letargičan". Te su ga riječi babe Ćišćašćije dovele do osobne kalvarije. "Is, daj' baba znala dać se udat za Musu, kurac bi mi sukno davala! Dalab mi tyrolitku i pregršt brusnih diskova! Mogob si tetovirat spisak za trgovnu na glavi! Kak neb! Ošišaš se na nulu, tot je je prvo, a ondak ga počneš laganim potezima tyrolitke sastavljat popis. Pa pišeš: kru, đevrek, mastodont, šeikov namaz od bijesnog putra, e, a tute s' već stigo do vrata, i onda sam prerežeš vrat i nema više problema nikakvije, što bi mi baba znala kazat nekad, ko tyrolitkom odnešeni."
J.R.S.
Potleušičko međukravlje,
Iljadu dvajst četrdest sedamnajsta i tri.