Jedan je građanin Ogulina u knjizi žalosti povodom smrti Ivice Račana napisao otprilike ovako: E, moj čovječe, doista si povukao povijesne poteze i imao si manje gafova od svojih suvremenika. Zaboravit ćemo ti Deklaraciju, ali kresanje radničkih prava ne. Nadam se, i čak sam uvjeren, međutim, da si i to činio misleći pošteno! Ovo nije nepošteno zavirivati što je tko napisao u knjizi koju s nepravdom nazivamo žalosnom. Ona je javna kao što su javni podaci u katastarskim i gruntovnim knjigama. Ja bih je radije nazvao knjigom sjećanja i dojmova o pokojniku jer; ako smo kršćanski vjernici trebamo se veseliti svakoj smrti koja nas odvodi u Kraljevstvo nebesko, a ako smo ateisti (kojem svetonazoru je pripadao i Ivica Račan) ne moramo žaliti jer veliki ljudi nikada ne umiru - oni žive vječno u našim srcima, a svojim likom i djelom izazivaju svako poštovanje. Sjećam se jedne takve knjige pred nekih osam godina kada je povodom smrti Franje Tuđmana jedan građanin, čini mi se ovaj isti, napisao da će se po dobru pokojnika sjećati samo po tomu što je bio prvi predsjednik Republike Hrvatske.
Uspio sam priupitati autora ovih dojmova kako to da oprašta Račanu Saborsku deklaraciju o Domovinskom ratu, a ovo drugo ne, dobio sam odgovor da je Deklaracija ionako lažna, i to svjesno lažna, pa ju ne treba tretirati uopće, ali skresana, zgažena, radnička prava su stvarna, opipljiva i dehumana. Nismo se nadali od čovjeka koji je čitavo društveno uređenje temeljio na vlasti proletera u sprezi sa strukom, da odjednom odbaci takav svjetonazor. Ali, bio je demokrat i pošten čovjek.
Inače, stavljati u odnos kapital i rad, kapitalista i radnika; smisao toga suživota ispada besmislen, kao što, zasada, besmisleno ispada i borba obespravljenih radnika s novostasalim tajkunima u nas, tajkunima u pogrdnom smislu riječi, jer je većina tih naših kapitalista došla do bogatstva podobnošću, pljačkom i ratnim profitom. Zaboravili su da su još pred samo sedamnaest godina, kao proleteri, uživali u Zakonu o udruženom radu, popularnom ZUR-u, kojim ih je vlast štitila k'o ličke medvjede jednako kao što ih i sada ova vlast štiti kao tobožnje kapitaliste.
Radnička populacija u čitavom je svijetu brojnija od ove ostale i u svakom kapitalističkom uređenju je izrabljivana i ponižavana, samo ih u svijetu koliko-toliko štiti sindikat. Naš sindikat je u sprezi s vlasti i koristi sam sebi, a želim da ubrzo dođe vrijeme kada će obespravljeni zapjevati Internacionalu. Znate kako ona ide: Ustajte prezreni na svijetu, vi sužnji koje mori glad, .... Zato i prvomajskom prazniku treba vratiti dostojanstvo kao i radniku, zato moramo tražiti pomoć u svjetonazoru koji je oprečan kapitalu i globalizaciji.
U ovom svijetu informatike i robotike trebalo je očekivati oslobađanje čovjeka od teškog rada, trebalo je očekivati da će nam strojevi osloboditi vrijeme koje ćemo moći posvetiti obitelji, duhovnoj nadgradnji, sportu i kulturi - jer ćemo raditi šest sati, a ne šesnaest. Da ćemo bodriti tenisače u teniskoj dvorani, skijati i plivati na Bjelolasici, uživati u drugoligaškim nogometnim utakmicama pod reflektorima gradskog stadiona. Da ćemo se bezbrižno šetati ulicama, trčati Knejom, kupati na Sabljacima i uživati u Đuli i Mrežnici kojima će žuboriti biološki minimum.
Samo, tu će nam morati pomoći neka građanska i lijevija opcija. Ova se vlast istrošila u samodopadljivosti i muteži. Hej, probudimo se, izbori su uskoro!
Post je objavljen 06.05.2007. u 07:00 sati.