Evo već me par dana špotaju da sam se ulijenila, zašto ne pišem, kada ću itd. Doista, ne pišem kad nemam o čemu pisati, kad mi se ne da, ili što je ovaj put slučaj - kad nemam vremena. Proteklih dana puno sam se bavila maturalnom radnjom, a rad sam uspješno privela kraju i prve reakcije profesorice su jako dobre, tako da sam prilično sretna jer se trud isplatio. Iskreno, nisam mislila da će mi to uzeti toliko vremena i truda, ali jest, i nije mi žao zbog toga. Dok sam držala svoju radnju gotovu u rukama, osjećala sam se jako ponosno. Vjerujem da je jako dobra. Još samo da je obranim kako treba, i to ćete biti to. No, danas tema nije moja maturalna radnja, iako zaslužuje post za sebe.
Kao što naziv posta govori, danas ću malo o prolaznosti.
Ostalo mi je još manje od mjesec dana škole, nakon toga - kud koji, mili moji. Još nisam sigurna što dalje, ali doći će vrijeme za donošenje odluka, a kada dođe biti ću spremna za njih. Nadam se.
Sada se ne osjećam tako. Kao da bih radije opet bila prvi razred. Fali mi ta sigurnost, spoznaja da dok ostvariš određeni cilj ima puno vremena. Stvar je u tome da vrijeme nije bitno sve dok vidiš cilj, nisu bitne 4 godine, neka je 10 godina, nije bitno. Možeš izdržati sve dok vidiš cilj, dok znaš šta te čeka. Nema rizika, neizvjesnosti, nema straha. Sada, nakon dugo vremena, prvi put ne vidim svoj cilj, ne vidim što me čeka. Znam da sam na kraju jednog puta, ali nisam svjesna onog što me čeka na drugom putu. Iako je sve bliže, još uvijek mi se čini dalekim. I strah me. Osjećam neki unutarnji strah koji u mene unosi nemir. Kada bih znala što slijedi, bilo bi lakše. Ovako se pitam, što ću, gdje ću, hoću li uspjeti i šta će biti sa mnom. Nadam se najboljem rezultatu, najboljem ishodu i rješenju, a istovremeno strahujem i spremam se na najgore. I u cijelom tom procesu zaboravim što je najbolje, a što najgore. I pomislim, treba biti spreman na sve. A trenutno nisam spremna na sve. I unatoč stotinama scenarija koje sam razradila u glavi i pokušala zamisliti, nekako vjerujem da će me snaći upravo onaj na koji nisam ni pomislila. A taj osjećaj mi se nikako ne sviđa. Iako sam inače pomalo zbrčkana i rastresena, te često puštam stvari svojim tokom, ovo bi doista voljela kontrolirati i znati kako će završiti. A spoznaja da nisam sposobna upravljati svim elementima onog što me čeka, čini me pomalo ljutom, ogorčenom, u najmanju ruku nervoznom i uplašenom.
Ta prolaznost me plaši, vrijeme leti. Pijesak curi, naizgled sporo, no to je samo varka. A tako se rado osjećam prevarenom. Kad bi moglo barem nakratko stati da se skuliram, dođem k sebi, prihvatim... Ali neće. Juri. Dani, minute, sati naprosto lete. A ja kao da ih ne pratim. Ne zato što neću, nego jednostavno ne mogu. Ponekad mi je naprosto previše, i ne znam se s tim nositi. Znam da ću to preživjeti, i da će sve doći na svoje, ali trenutno to nije slučaj. Iako sam optimist, u zadnje vrijeme više me hvataju pesimistički nagoni. Često sjednem i učini mi se kao da vrijeme sporo ide, i naredim samoj sebi da trebam uživati u tom trenutku, no začas prođe, i kao da ga nije ni bilo. Trenutak po trenutak, prođe dan, prođe godina. Prošle su moje srednjoškolske četiri u hipu, i mojih životnih osamnaest isto tako. I nije da se bojim budućnosti, promjena i odrastanja, nego jednostavno ne želim izgubiti ljude, navike i osjećaje koji me ispunjavaju. To je vjerojatno moj jedini strah, ali mogu ga prihvatiti jer znam da tako mora biti. Samo, to ne znači da će prestati postojati u meni. Taj jebeni strah. A doista nisam osoba koja poznaje strah i koja se zna nositi s njim. Valjda i to moram naučiti, ako ne u ovom trenutku nekad da.
Neki dan mi je jedan moj prijatelj rekao da je on sretan jer ne ovisi o nikome. Ja jesam ponekad ovisna o drugim ljudima, ali ne mislim da je to loše. Lijep je osjećaj spoznaja da u nekome može biti tvoj oslonac. Znati da će netko biti tu za tebe, pomoći ti i olakšati ti... nečija postojanost kraj tebe čini te mirnijim, sigurnijim i naravno, sretnijim. I vjerojatno u tom strahu upravo gubitak svakodnevne prisutnosti nekih ljudi u mom životu zauzima najveći dio. Kako sama? Rekla mi je neki dan prijateljica da ću se ja snaći jer sam takva, samostalna. Nisam znala da ostavljam takav dojam, i pomalo sam se iznenadila, ali s druge strane iskreno se nadam da je bila u pravu. Jer sada se osjećam svakako, ali samostalno i sigurno u sebe ne! Ne u onolikoj mjeri kojoj bi željela i trebala biti. Pozitivno je još uvijek to što nisam izgubila vjeru u sebe i svoje snove, i zaista kako vrijeme prolazi osjećam koliko se mijenjam, ali u tom segmentu ne. Još uvijek želim iste stvari kao kad sam upisala srednju, i kroz sve ove godine moj san je ostao isti. I to je ono što me drži. Postojanost. Ukoliko posjedujemo postojanost, prolaznost tu ne može učiniti ništa. Kao drvo staro godinama. Vjetar mu može odnijeti lišće, možda čak i slomiti granu, ali ukoliko su njegovi korijeni čvrsti, nema vjetra koji ga može iščupati. Moji vjetrovi stižu, ali istinski vjerujem da je moje korjenje duboko u zemlji.
Post je objavljen 05.05.2007. u 17:04 sati.