Gledala sam emisiju o crnačkom plemenu, nisam sigurna kojem... Ljudi su me začudili... Ne mogu vjerovati da netko živi u takvim uvjetima i da je tako sretan, a mi imamo sve i opet nismo zadovoljni. MOžda imaju malo čudne navike, ali ljudi su dobri... bolji od većine ljudi koji imaju sve. Bilo me sram kad su rekli da je jedino što im treba voda, a ja želim nove hlače, majicu, patike... (oni ne znaju šta su hlače)
Stvarno sam se osjećala jadno... Oni su sretni jer imaju jedni druge i nije im problem podariti osmjeh... Što će mi hlače kada mi ne mogu ništa dati. Obećavam da mi neće biti problem nikome dati osmjeh jer znam, osmjeh će biti vraćen. Njih nije briga kako ih ljudi gledaju. oni su sretni jer zajedno plešu, pjevaju, žive i nije ih sram tog života... Želim oko sebe imati ljude koji me se neće sramiti života sa mnom.
Jer sreća je nešto lijepo
kao rijedak dragi gost kad na vrata pokuca
Sreća je nešuo sveto
kad imaš nakog koga voliš ravno iz srca.
Želim se ispričati jednoj osobi koja se s pravom ljuti na mene,
Andrea oprosti!!!!
Post je objavljen 05.05.2007. u 14:02 sati.