Nedjelja je, konačno malo predaha, malo proljetnog opuštanja...
Ovih dana kao da sam negdje odlutala, u zahtjevnijim situacijama pokušavam zadržati koncentraciju ali nekako mi stalno opada, bit će da je loš bioritam, ili položaj zvijezda ili..ma tko će ga znati što je.
Uglavnom, nisam sva svoja. Ne mogu se izraziti onako kako bi željela, teško mi se odlučiti u datim situacijama, svadljiva sam i razdražljiva. Jedino okruženje koje mi odgovara je selo, mir, životinje...bez previše ljudi i priče samo tišina, prostranstvo i proljetni perivoj.
Proljetna razigranost budi mi želju za adrenalinom, svake godine u proljeće ili ljeto nastojim si priuštiti neku extremnu ludost, obožavam te stvari. Prije nekoliko godina iskusila sam skok iz aviona u Lučkom, nevjerovatan osjećaj slobode i adrenalina u jednom skoku...
Prošle godine u proljeće bila sam prvi put na raftingu sa društvom, doduše dogovorili smo rafting po rijeci Dobri no to se izjalovilo pa smo završili na Cetini. Tu baš i nije bilo nekog adrenalina ali toplo preporučam svima koji vole vodu i boravak u prirodi.
Zadnji i najjači udarac adrenalina dogodio se prošlo ljeto u skoku (bungge jumping) sa Šibenskog mosta, naime, to mi je bila dugogodišnja želja koju sam sasvim slučajno izrealizirala.
Nekako sam za sve ono prije navedeno imala predodžbu kako će otprilike biti, no skok sa mosta sam ipak malo podcjenila...
Nakon svih mogučih priprema i zatezanja koja treba obaviti prije samog skoka,vaganja,razgovora sa upučenima i svih predradnji koje prate sam skok jedva sam čekala da konačno skočim u taj duboki, duboki ponor. No, u onom trenutku kad sam stala na rub i pogledala dolje moram priznati nije mi bilo svejedno...sada na leđima nemam padobrana, nego samo sigurnosnu vrpcu svezanu za noge, ali nema veze...moram to isprobati...svjesna sam toga da mi ne može ništa biti, da sam dobro osigurana i da je vjerojatnost da mi se nešto desi nikakva.
Dakle, stojim na rubu puše jak vjetar, raširila sam ruke i...padam...i upravo tada u tim sekundama dogodila se najnevjerojatnija stvar...cijeli moj život u slikama, kao iz knjige život poslije života...još dan danas mi nije jasno kako to, od kuda to, zašto to? Jer moja svijest nije utjecala na tu pojavu, pošto nisam sumnjala u sretan ishod skoka, a, opet je nešto u meni najavljivalo moguću pogibiju. Ako je itko imao takvo iskustvo neka mi objasni, jer meni to još uvijek nije sasvim jasno. No, uglavnom sve je prošlo ok i zabilježeno je kamerom a ja sam doživjela nešto totalno neočekivano i naizgled neponovljivo :)
E sad sam se već previše raspisala, ali lijepo se je sjetiti tih trenutaka.
Još bih voljela otići na jedrenje u olujno vrijeme.Na skijanje po divljim stazama. Ima još toga dosta na mom popisu. Samo treba vremena i love, ali to će sve pribaviti volja.
Ovo vrijeme nudi bezbroj proljetnih sadržaja u kojima čovjek može uživati, divno je kad vidiš i cijeniš ono što ti pružaju godišnja doba i još kad se poklopi da budeš u mogućnosti odvojiti vrijeme za sve te divne trenutke koji te čine sretnim i svojim.
Proljetna šuma na primjer idealno je mjesto za šetnju, za umjetnost, za meditaciju, za ljubav.
Jeste li ikad vodili ljubav u šumi? Pod krošnjama drveća...mmm...ali preporučam ipak ljeto za tu aktivnost. ;)
Miris netom pokošene proljetne trave jedan je od mojih najdražih prirodnih mirisa, vraća me u djetinjstvo i budi u meni osjećaj bezbrižnosti i radosti.
Proljetni ugođaj učinio je svoje te mi dao stvaralačku inspiraciju i eliminirao raspoloženje sa početka ovog posta. Sada su stvari nekako čišće i osjećam se bolje, hvala B(l)ogu.
Sada mi ne preostaje ništa drugo nego isijavati ovim svojim trenutnim raspoloženjem i prenositi ga svima onima u kojim još uvijek prevladava zima.
Ovu proljetnu večer koja se bliži podjelit ću sa voljenima i uz mirise svijeća od vanilije dat ću im do znanja da ih obožavam.
Priredit ću im proljetnu zabavu i na kraju dana utonuti u san uz proljetni žamor drveća koji sežu do prozora naše spavaće sobe...
Post je objavljen 05.05.2007. u 11:18 sati.