Dogodilo se...konačno:)
Kiša...
Oduvijek, otkada znam za sebe, kada kiša pada, osjećam se svoja..kao da je moje vrijeme i kao da sam na svome mjestu.
Pa i jučer. Kad mi dan, najblaže moguće rečeno, i nije bio bogznašto..
Nakon odrađenog dana, pet živčanih slomova i prozivanja sudbe klete, izlazim već po mraku iz Zgrade Obaveza, otvaram svoj ogromni che che kišobran, toliko netipičan za mene - modno osviještenu jednako kao i stup javne rasvjete..i počinjem svoju šetnju po doslovno praznom gradu...
Svi su u svojim toplim i suhim stanovima, gledaju je kroz prozor i rogobore...točno čujem sve one koji grintaju kako su upravo danas oprali auto...slušam radio....nekakve fnje hitiće, ali ne zamaram se, kao inače, traženjem prave pjesme....doći će...osjećam kako me prolazi mir...šljapkam bezbrižno kroz lokve i prolazim kroz raskrižja ispred pogleda malobrojnih začuđenih vozača...mora da im izgledam kao manijak...dok strpljivo i sasvim zadovoljno čekam svoje zeleno....bez ikakve žurbe, sa zen izrazom lica....
Iako nosim kišobran, kiša je tako jaka da sam mokra....jakna, hlače, torba, sve knjige i spisi u njoj....ali ne marim...jedino su mi stopala suha...zadovoljno gledam u svoje stare čizme...(kozačke:) našla sam ih u podrumu obiteljske kuće...ni mama se ne sjeća odakle su i otkada...a vjerojatno su starije i od mene..iako ih izgled ne izdaje...drage su mi bile oduvijek, ali sinoć sam ih tek voljela....uveseljavalo me gaziti po lokvama kao dijete, a u ekstazu me je bacalo to što su mi stopala bila na suhom i toplom mjestu...voda im nije mogla ništa...i to me je iz nekog razloga činilo zadovoljnom...
Pjesme su se redale jedna za drugom..dok sam se približavala svome odredištu, i bila sam u pravu, sasvim spontano su počele stvari po mom izboru...
I tad se dogodilo...sve te male stvari, kiša, moj ženstveni kišobran, mokra jakna, muzika, drvo s krošnjom bijelom od nekih malih sitnih cvjetića ispred moje zgrade, žuta svjetlost koja se ogledavala u svakom malom jezeru, moje stare čizme iskusnjare, mokre knjige, miris grada dok pada kiša i ta jebena, nenadjebiva samoća...sve se složilo u savršen mozaik u mojoj glavi....
Val čiste sreće i zadovoljstva samo me potopio.....i sve je bilo tako jasno...trenutak savršene lucidnosti....
Nasmijala sam se ironiji trenutka...da je bilo potrebno da budem sama..potpuno sama..kao Pale sam na svijetu..pa da osjetim sve te ljude u mom životu..sve one koje sam znala, sve one koje znam i sve one koje osjećam da će doći...sa svima sam se osjećala povezano...bila sam doslovno sama na ulici, a osjećala sam se kao da me grli cijeli svijet....
Bila sam svoja...bila sam na svome mjestu u svemiru...bila sam sretna.
Ima neki vrag u toj kiši..
Post je objavljen 05.05.2007. u 10:08 sati.