Šta možeš reći kad je sve izgubljeno? Šta možeš dokazati kad ne vrijedi ničemu?Čemu sve ovo govorit kad nista ne pomaže...
Da li će bol nestati ako kažem mu sve u lice? Da li ću se osjećati bolje ako mu dokažem koliko griješi iako misli da je sve ispravno?
Da li mu mogu dokazati koliko griješi i kako krivim putem ide..?
Ni moju ljubav nije skužio, a šta bi ja tu trebala...čekati možda?? Čekati da se sjeti i mene, da mi pokloni pogled na tren, svoje vrele usne na minut...Zar je vrijedno da čekam?? I ako budem čekala hoće li se isplatiti? Hoće li skužiti koliko ta njegova ravnodušnost mene ubija?
Kako me svaka minuta bez njega kida na dijelove....
Ne, previše je slijep da vidi koliko patim dok gledam kako drugu ljubi i grli...
I svi ti zagrljaji,poljupci su nekad bili moji,ali ona mi ukrala sve neznajući da je on moj smisao života...
I tako bez ijedne riječi otišao je njoj...
Zar nisam zaslužila da mi kaže da je sve gotovo? pustio je da vjerujem u ono sto je davno završilo...
Zar sam zaslužila toliko boli, poniženja, tuge???
I zadnjih dana samo mi se ta pitanja motaju po glavi....
A ja i kad se smijem, u duši plačem. Plačem kao nikad do sad i nedam nikome da vidi tu razočaranost...
Boli me sve...gušim se u suzama,tražim pomoć...osjećam da me nitko ne čuje, da sam sama...izgubljena u svijetu iluzije...
Lutam ulicama koje vode u propast, tražim utjehu u neutješivom, molim Boga da zaboravim nezaboravno...
I sad kad pomislim ponekad mi dođe ona grozna misao...
Da li sam mu bila samo sredstvo koje je iskoristio da bi došao do nje?
Nadam se da će jednog dana shvatiti da je ona samo prolazni hir... Želim mu uzvratiti istom mjerom, ali kako?
Da li je pošteno da iskoristim nekog tko ce mi pokušati pomoći da ga zaboravim?
znam da neće uspjeti...Da li je onda pošteno da i ja razočaram nekog..da mu nanesem bol...Bi li se tada osjećala bolje?Ne bih...Ali da li je vrijedan čekanja?Nije...
Jednom kad ga zaboravim...smijat ću mu se kad doživi isto ponižavajuće razočarenje...Jednom..ali kada?
Pokušavam obnoviti svoje srce...dušu...ali srušeni su do temelja...Zbog njega sam izgubila i ono malo ponosa, samopouzdanja koje sam imala...Da li je toga vrijedan?
LJudovi...ovo nije moj zivot da nebi neki shvatili pogresno...ja sam happy....pusaaaaa svima...
Post je objavljen 05.05.2007. u 13:21 sati.