Marketing
THE GOOD, THE BAD & THE QUEEN - self titled; not so good album
Supergrupe imaju koncentraciju koja je jednostavno predprogramirana za uspjeh. Doduše, ne uvijek poput Velvet Revolver i doduše ne baš u potpunosti poput Audioslave, ali za The Good, The Bad & The Queen iskreno ne znam što bih rekao osim da cjelina koju su isporučili nije uopće jednaka sumi dijelova koje su unijela ta četvorica s kormilarom.
Kormilar je mali od miks pulta, Danger Mouse. Producirao je album s najvećim hitom ljeta 2006. od Gnarls Barkley, a prije toga nabavio na Internetu suhe vokale od Jay-Zja i na to prilijepio instrumentale od Beatlesa, dobio zasluženu slavu i sudsku tužbu zbog povrede autorskih prava.
Gitaru svira Tony Allen iz propalih The Verve, koje su također tužili, ovaj put, The Rolling Stones zbog posudbe jednog loopa u The Bittersweet Symphony, pjesme koju generacija posljednjih Titovih pionira najbolje poznaje kao zadnju pjesmu u filmu Okrutne namjere, koji je mlađariju tih godina podučio raznim stvarima.
Bubnjeve udara Tony Allen koji je sedamdesetih svirao sa Fela Kutijem dok je ovaj čekao da mu netko napravi filter na tonskoj probi. Nije pretjerano zanimljiv jer ga nitko dosada nije tužio.
Paul Simonon ovdje svira bas, a što drugo. Paul Simonon je legenda jer je svirao u The Clash. Točka.
Na klavijaturama, te ponekad za tastaturom, ali uvijek na vokalu je Damon Albarn iz Blur i Gorillaz. Blur je generacija osamdeset i neke najbolje zapamtila kao one koje izvode onu stvar u FIFA 1998. Naime, oko te godine su prazni diskovi postali dovoljno jeftini da se masovnije peku, a ustvari u pitanju je bila Song 2. Onda je iz benda otišao Graham Coxon i sve je otišlo k vragu.
Par godina poslije došao je animirani eksperiment sa Gorillaz za koji bi sociolog rekao kako u današnjem svijetu otuđenosti i podvojene tjelesnosti čak i glazba, koja je tinejdžerima bitna, može egzistirati virtualno u sastavu koji ne postoji. Ja bih rekao da se Albarnu posrećilo sa Gorillaz jer su crtani simpatično i sa velikom očima pa to kod neke vrste ljudi izaziva efekt pod nazivom Ajme, vidiga, sladakje.
Ovaj sastav je stvaran i svira, i to prosječno i ništa posebno. Čovjek dobije dojam da su u Parlophone izdavačkoj kući rekli: ''Snimaj šta `oćeš, uvaljat ćemo sve to!'' I Damon je tako snimio skoro četrdeset i tri minute u jedanaest stvari koje su sve redom poput grubih skica za pjesme koje još nisu dorečene kako bi trebale biti. Daleko od toga da je broj riječi bitan i proporcionalan kvaliteti pjesme; recimo, pogledajte Zadrugu i epohalnu Nemoj strat` sa samo jednom linijom teksta, ali kada prvi track pod naslovom History song ima u prvoj kitici dvanaest riječi od kojih je jedna i član, onda stvarno treba čestitati Albarnu na tome kako je ploču gurnuo u svjetsku distribuciju.
Za obranu treba kazati da pjesma ima onaj Guns of Brixtonovski groove na basu i šteta da tekstualno barem ne ide približno u tom smjeru.
Nakon ravno 5.16 preslušavanja, sudeći po Last.FM, može se baciti uho još i na zadnju stvar po kojoj album nosi ime. The Good, The Bad & The Queen je priča o povratku kući ujutro kada kroz oblake izgleda sve čišće zbog sunca, ali i činjenice da su čistači u žutom ulice prali, a vama je muka i više nemate cigareta. Pjesma je alegorija na loše stanje u Velikoj Britaniji i taj se motiv i indirektne usporedbe Tatcher – Blair vuku kroz cijeli disk, od prvog do zadnjeg sektora.
Popis pjesama:
01. History Song
02. '80s Life
03. Northern Whale
04. Kingdom Of Doom
05. Herculean
06. Behind The Sun
07. The Bunting Song
08. Nature Springs
09. A Soldier's Tale
10. Three Changes
11. Green Fields
12. The Good, The Bad & The Queen
(Parlaphone / Dallas Records)
Post je objavljen 03.05.2007. u 18:25 sati.