(mojoj dragoj sestri)
Evo, draga, ponovo je došao taj dan, kad smo jedna drugoj poletjele u zagrljaj i stisnule se jako, jako, kao da želimo zadržati taj trenutak ponovnog susreta u okvirima vječnosti.Toliko toga sam ti poželjela reći, podijeliti sa tobom mnoge svoje snove, ali, vrijeme, koje ponekad umije biti vjeran saveznik, ovoga je puta bilo naš neprijatelj…Dani koje smo provele skupa pretvorili su se u rijeku koja je svojim brzacima nepovratno protekla pored nas, ostavljajući nas ponovo same i uplakane… Upravo u ovakvim trenucima postajem svjesna koliko je tanka crta između suza i smijeha… U jednom trenutku zvonak smijeh radosti ponovnog susreta, a već u drugom trenu, kristalni potočić suza zbog skorog odlaska…I dok gledam za tobom, priželjkujući da se okreneš i mahneš mi posljednji put prije nego što nestaneš iz mog vidokruga, iako znam da to nećeš učiniti, kako ne bih vidjela tvoje suze koje su privilegija podarena tek samoći tvoje sobe; osjećam ljubav i nježnost, toplinu i vjernost podijeljenu između dviju srodnih duša. Znam da ćeš se vratiti…jednom…ali to je tako daleko i već mi nedostaje tvoj topli sestrinski zagrljaj i vragoljasti osmjeh u tvojim očima…nedostaje mi već i tvoja jednostavna nazočnost i trenuci što smo ih proveli u beskrajnim satima razgovora i skrovitim kutevima tajanstvenih tišina. Volim te i kad pričaš i kad šutiš…simpatična su mi tvoja šutljiva jutra u kojima te puštam u tvom vlastitom svijetu, dok se ne oporaviš duplom šalicom kapućina i pokreneš svoje od prespavane noći još umorne i zasanjane misli…s tobom je čak i tišina lijepa, jer iako ne govorimo, osjećamo jedna drugu; zračimo ljubav koja nas poput brodića na mirnom moru, ljuljuška u toplu sigurnost koja ispunjava dušu. I tako dok odlaziš, i tako dok odlazim, sjećam se prerano procvalih polja žarko crvenih makova kojima smo se divile ( odakle makovi u travnju ) i poželim isto kao nekad u čarobnom gradu našeg djetinjstva, leći u travu i snenim pogledom pratiti bijele oblačke koji klize nebeskim plavetnilom iznad naših glava. Ili pak poželim leći na večernji travnati tepih ispod vedrog neba i pogledom potražiti našu zvijezdu. Onu najsjajniju. Zvijezdu našeg djetinjstva. Poželim vratiti one dane kada smo svakodnevno dijelile sve naše suze i sve naše smjehove, kada još kao razigrana djeca nismo ni slutile daljine koje će nas jednom dijeliti…
A sada, dok se trudiš sakriti suze i hrabro se smiješiš, i sada dok se smiješim, ali ne uspijevam prikriti suze koje izdajnički klize ispod bezuspješnog pokušaja maskiranja prevelikim sunčanim naočalama i pogleda uprtog u tlo; potrčim put rascvalih polja makova, odakle ću, ležeći na leđima pogleda uprtog u nebo, pratiti male, srebrne točkice koje promiču nebeskim prostranstvom i pogađati u kojem si sada ti…i ako ti se učini, da u blagom valovanju nježnih makova nešto nazireš – znaj da sam to ja i da ti mašem rukom na rastanak…s ljubavlju, do ponovnog susreta…
Post je objavljen 04.05.2007. u 16:17 sati.