NIKAD TI NEĆU PRIZNATI
Kazalište, zidovi od stiropora
Rupe načinjene od previše glumljenja
Bolnica, zrak prepun mrtvih lica
Podovi koji nose sjećanja ožiljaka
Sudnica, klupe obojene zvukom hica
Stanje svijesti gdje sam izdajica
Zatvor, rešetke nepropusne i tjeralica
Kad si me zadnji puta ozdravila?
Ludnica, okove stavljaš, baš sam naivčina
Kadar sam priznati sva svoja tri lica
Pozornica, prepoznaješ prvo ali ne ostala dva
Na istoku naivno očekujem zalaz sunca
Proplanak, sanjamo se otvorenim očima
Prekidaš mi dotok krvi kucanjem srca
Nebo, nikad ti ne smije biti granica
Sada shvaćaš da sam pred tobom bez lica.
Post je objavljen 04.05.2007. u 13:12 sati.