U svibnju, koji je tradicionalno Marijin mjesec, obično se u nedjelju koja je najbliža 10., u kršćanskom svijetu slavi i Majčin dan. Budući da se, zbog okolnosti na putu, ne stignem toj temi posvetiti na odgovarajući način, ovaj post je svojevrsna zamjena za to te ujedno osvrt na neke starije (zaboravljene) komentare odnosno pitanja.
@mislim dakle žena sam: "zanimljiv blog...u vezi ovog odgovora na komentar @hardboiled...mislim da roditeljstvo nije lako i da se previše ljudi nađe zatečeno njime...i to puno mladih cura koje su bile nepromišljene i zbog trudnoće su prekidale školovanje...a kasnije su ostale prepuštene same sebi i to uz osude okoline...koja o njima ima predodžbu kao lakim ženama dok oni koji su iskoristili njihovu naivnost žive dalje nesmetano bez ikakvih posljedica...nekako uvijek ispadne da je žena kriva za sve...još od evine pogreške koja nas je koštala podređenosti u društvu...možda se zato sve više žena odlučuje za karijeru...a ne za majčinstvo..."
Tako je glasio komentar. Jasno, lako je razumjeti tu (mladenačku) reakciju. Ali... iskustvo potvrđuje da glavni razlog okretanje žene karijeri leži u nepodnošljivoj lakoći privlačnosti "reklamnog terora" takvog stila života suvremene žene (od feminizma, preko kapitalizma, do globalizma). Paralelno s tom kampanjom provodi se još jači reklamni udar na majčinstvo. Rađanje se izruguje na sve načine, a radost majčinstva se nigdje ne reklamira. Rezultat toga su već formirane generacije tzv. DINK-ovaca (DINK je kratica od "Double Income, No Kids" – dvije plaće, bez djece), čiji lagodan život, kako netko reče, npr. za Njemačku može biti zlokobniji od Trećega Reicha.
A ta se promjena svijesti nije dogodilo ni slučajno ni naglo. Riječ je o procesu koji je dobro pripremljen, promišljeno i planski "posijan" u zemlje tzv. kršćanske civilizacije. Patrick Buchanan je, u već spominjanoj sjajnoj knjizi SMRT ZAPADA, taj proces na svojem kontinentu (a to vrijedi i za Europu) opisao ovako: "U Americi je upravo završio proces kulturne revolucije, tijekom kojega je jedna nova elita zauzela sve vodeće položaje. Zauzimanjem institucija koje oblikuju i prenose ideje, mišljenja, vjerovanja i vrijednosti – tv, umjetnost, zabava, izobrazba – ta elita stvara jedan novi narod. Ne samo etnički i rasno, nego i kulturološki i moralno, više nismo jedan narod niti 'jedna država pod Bogom'."
Dijagnoza je jednostavna i jednostavno mračna i mračno ubitačna: Zapad umire! I mi s njime! Ostvaruje se davna prognoza don Ante Bakovića (zbog koje su mu se rugali čak i neki u Crkvi!), da će – ako se narod ne okrene životu! – "Hrvatska završiti na groblju izumrlih europskih naroda". Zato Buchanan o Zapadu piše: "Njegovi su se narodi prestali razmnožavati, broj stanovnika prestao im je rasti i počeo se smanjivati. Otkako je 'crna smrt' u 14. stoljeću odnijela trećinu Europe nije bilo veće opasnosti za opstanak zapadne civilizacije od ove.
Danas u sedamnaest europskih zemalja ima više pokopa nego rođenja, više kovčega nego zipka. To su: Belgija, Bugarska, Češka, Danska, Estonija, Hrvatska, Italija, Letonija, Litva, Mađarska, Njemačka, Portugal, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Španjolska i Rusija. U toj velikoj posmrtnoj povorci Zapada sudjeluju sve kršćanske vjere – katolička, protestantska i pravoslavna.
Novi je hedonizam, čini se, nesposoban ljudima dati razlog za život!
Čini se da mu je rano voće otrovno. Hoće li se ova nova 'oslobađajuća' kultura, koju je naša mladež tako gorljivo prigrlila, pokazati najsmrtonosnijim kancerogenom? I, ako je Zapad u raljama 'kulture smrti, kao što tvrdi papa i kao što pokazuju statistički podaci, hoće li zapadna civilizacija ubrzo krenuti stopama Lenjinova carstva i doživjeti neslavan kraj? (...)
Danas kada više nema kolonijalnih carstava zapadnih zemalja, zapadni čovjek, oslobođen dužnosti da civilizira i pokrštava čovječanstvo, uživajući u raskoši našega doba – udovoljavanja vlastitim prohtjevima, kao da je izgubio volju za životom i pomirio se s neizbježnom smrti. Živimo li u sutonu Zapada? Može li se smrt Zapada izbjeći?" (P.Buchanan, SMRT ZAPADA, str. 18-19).
Osim tih argumenta evo i još jedna zanimljivost koja je (kakvo čudo!) osvanula u našim novinama, a koja je zapravo i odgovor na (ne samo) znanstvenikova pitanja i dvojbe.
"Potaknuti brojnim primjerima mladih majki koje trudnoćom i činom rađanja postaju samopouzdanije, kreativnije i uspješnije u poslu, znanstvenici često istražuju zbog čega u njihovu ponašanju dolazi do takvih promjena. Razlog bi, barem prema znanstvenicima sa sveučilišta u Richmondu u Virginiji, mogli biti hormoni.
Tamošnji istraživači naime kažu kako hormoni koji se oslobađaju tijekom trudnoće utječu na stanje i strukturu ženina mozga, a te promjene onda traju sve do starosti. Ti hormoni djeluju na hipokampus, centar za učenje i pamćenje, te su kod mladih majki obje te funkcije u porastu. Istraživači misle da te promjene ženama daju pojačane sposobnosti vezane uz vođenje i nove ideje u rješavanju problema na vlastiti način. One zapravo omogućavaju 'pogled sa strane' na probleme i određeni odmak, zbog čega je kreativnost veća.
Richmondski znanstvenici također vjeruju da i rađanje u kasnijim godinama mozak žena održava zdravijim te se suprotstavlja propadanju koje dolazi sa srednjom dobi. Novozelandski su pak znanstvenici utvrdili da se kod majki koje doje povećava količina hormona koji umanjuje stres u mozgu, što dugoročno utječe na povećanje njihova samopuzdanja." (Vjesnik, 10.4.2007.)
Zahvalan najprije svojoj majci za dar života, svim majkama čestitam Majčin dan, sa željom da im Božji blagoslov bude nagrada za ljubav i žrtvu darovanu svojoj djeci!
Post je objavljen 05.05.2007. u 09:21 sati.