Uvjeren sam da je odluka za ateizam najlošije rješenje krize života povodom doživljaja na granici egzistencije - smrti, bolesti, razočaranja svake vrste. Ateizam je loše rješenje i zbog toga jer on lišava razloga nade za boljim, za konačno dobrim, a taj razlog je intuitivna svijest u našoj duši da mora postojati Netko tko nas ljubi, tko nas je stavio u svijet iz ljubavi s obećanjem da će nam On ostvariti puninu života i sreće, usprkos činjenici da smo smrtna bića, usprkos spoznaji prirodoslovnih znanosti da je čitav univerzum podređen zakonu prolaznosti, da je čitav univerzum određen za definitivni kraj - pa makar morale proći još milijarde godina do tog događaja.
Piše: dr. Josip Sabol
Život bez Boga je apsurd, samoća
Svaki čovjek - bez razlike je li vjernik ili ateist - osjeća u dubini svoje duše neko tajno iščekivanje »spasa« kao izlaska iz teško podnošljivih uvjeta ljudske egzistencije; osjeća u dubini svoje duše apsolutnu protivnost mogućnosti da ubojica trijumfira svu vječnost nad svojom nevinom žrtvom. I baš ta duboka naravna intuicija nadanja za spasom i pravdom podiže bunu protiv pokušaja čovjeka ili društva da utemelji društvene odnose na principu ateizma i nihilizma. To otvoreno priznaju pojedini ateistički mislioci ističući da treba mnogo hrabrosti onaj čovjek koji se odlučio za život ateizma. Oni znaju - uostalom to je pozicija egzistencijalizma i nihilizma kao najvažnijih predstavnika ateizma - da je život bez Boga apsurd, praznina, samoća. Htjeti se slobodno odlučiti za život takva sadržaja zaista treba hrabrosti! Ali hrabrosti čemu i pred kime? Meni se čini da ovdje treba govoriti o drugim svojstvima, o drugim krepostima koje nam olakšavaju život: primjerice, o sposobnosti u poniznosti prihvatiti nedorečenost i nedostatnost ljudske egzistencije; primjerice, o moći osloboditi se oholosti i dati se obdariti Božjom ljubavlju, objavljenoj u otkupiteljskoj žrtvi na križu Sina Božjega Isusa Krista. Te sposobnosti nedostaju čovjeku ateistu. One mu nedostaju jer nema vjere. Vjera je ona snaga koja omogućuje čovjeku otkrivati smisao svog života, pa i onda kad se sve čini besmislenim, primjerice u osobnoj patnji ili patnji najdražih osoba. Utjehu vjere u takvoj situaciji poznaje jedino vjernik znajući da je Onaj koji se objavio kao Bog Abrahama, Izaka i Jakova, kao Bog Isusa Krista, »Bog živih a ne mrtvih«, znajući da je taj Bog vjeran svojim obećanjima i da radi toga nada i čežnja čovjeka za spasom, za puninom života nisu iluzija ili projekcija - kako to misle ateisti - nego sigurni pokazatelj pravog puta prema vječnom cilju: novom Nebu i novoj Zemlji, gdje će Bog zaista »biti sve u svemu«, kako uvjerava apostol Pavao kršćansku zajednicu u Korintu (1 Kor 15, 28). Što je, dakle, najdublja osnovica ateizma?
Odbačena iskustva i spoznaje »starih«
U znanstvenom istraživanju »ateizma« prihvaćeno je uvjerenje da glavni uzrok modernog oblika ateizma treba tražiti u kritičkoj i autonomnoj slobodi čovjeka, stečenoj u kulturno-političkoj borbi novije povijesti u Europi. Povijesni razvoj ljudske svijesti je time zakoračio putem širenja i produbljivanja autonomne slobode i kritičkog razuma u svim društvenim odnosima, specijalno na području ekonomije, znanosti i politike. Time je bio stvoren slobodan prostor za orijentaciju života bez Boga. Novija povijest - moderna povijest - naime je i po tome »nova« što je različite izvore nadahnuća »stare« povijesti jednostavno prekinula ili potpuno odbacila, smatrajući ih nespojivima s novonastalom sviješću i slobodom čovjeka pojedinca i društva u cjelini.
To osobito vrijedi za ono povijesno iskustvo Boga koje je bilo sadržaj čovjekove svijesti i zajedničkog života kroz tisuće godina poznate povijesti čovječanstva. U pisanim dokumentima iz starih vremena otkrivamo postojanje dubokog i zadivljujućeg iskustva ljudi s Bogom. Uzmimo kao primjer Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, u kojem su dokumentirani susreti izabranih ljudi s Bogom. Ili uzmimo iskustva bezbrojnih pojedinaca, primjerice sv. Augustina, sv. Franje, Pascala, Ignacija Lojolskoga, Terezije Avilske i mnogih drugih sve do naših dana. Čovjek otvorenog duha jednostavno ne može prijeći preko tih činjenica kao da se nije ništa dogodilo. Upravo to je učinila moderna svijest novije povijesti: iskustva i spoznaje »starih« sa životom i s Bogom jednostavno je proglasila nevažnim za oblikovanje života, za daljnji razvoj ljudske svijesti i povijesti. Danas postaje sve očitije da je ova »nova« svijest, nametnuta javnom životu od ondašnje društvene elite, bila prava epohalna zabluda. Uzmimo, primjerice, teoretsku konstrukciju povijesti Augusta Comtea: za njega započinje povijest s religioznom fazom, nju onda zamjenjuje teološka faza, tu opet zamjenjuje metafizička faza, i na kraju tog razvoja, to će reći u moderno doba, u danima Comtea, stoji pobjedonosna faza pozitivne znanosti, s kojom započinje isključivo vladanje čovjeka i njegova razuma, oslobođenog od svake religije, od svake vjere u Boga, od cjelokupne duhovno-kulturne tradicije. Nemojmo misliti da je ta »filozofija« prošlost. Ona je aktualna i danas, ona vlada sviješću mnogih, i na nju se pozivaju ateisti kao na opravdanje svoga ateizma. Sličnu konstrukciju povijesti nalazimo kod Marxa. Danas, doduše, nitko više ne ispovijeda javno marksizam - njegov je idejno-politički slom još presvjež - ali ima još mnogo onih, bivših vjernika marksizma i komunizma, koji misle na marksistički način, dakle ateistički.
Pod čijim zakonom stoje nacije ako ne pod Božjim? Pod zakonom evolucije, pod zakonom slučaja ili hirovite ljudske volje? Ne stoji li iza toga politička volja, izrečena poznatom rečenicom »ako Boga nema, sve je dopušteno«, što bi zaista značilo da ljudi od vlasti i moći mogu činiti što hoće? Ovdje je važno naglasiti da je cijela politička ljevica zajedno s liberalima spriječila da se riječ »Bog« zapiše u Ustav Europske unije. To samo potvrđuje činjenicu da je većina u europskoj »ljevici« i među »liberalima« ateistička, i da te snage prosljeđuju ateizam i laicizam kao službeni svjetonazor Europe, iako ne metodama borbenog ateizma nego suptilnijim metodama da se ne bi povrijedio postulat tolerancije i pluralizma.
Znanost i tehnika - nova religija bez Boga?
Današnju situaciju u vezi s vjerom prilično točno izražava pomalo šaljivo pitanje: »U što vjeruje onaj tko ne vjeruje?« - misli se tko ne vjeruje u Boga. Da čovjek mora u nešto vjerovati, to je sigurno. Ako ne vjeruje u objavljenoga kršćanskog Boga, pitamo, u što tada vjeruje? Znanstvena nam istraživanja otkrivaju da najveći broj ljudi modernog društva vjeruje u znanost i tehniku, u pozitivnu, prirodoslovnu znanost. Ti se ljudi odlikuju time da pitanje vjere u pravoga Boga ne postavljaju. Oni, prema tome, nisu ateisti u klasičnom smislu riječi: borci protiv vjere u Boga. U njihovoj svijesti pitanje o Bogu jednostavno nije prisutno. Stručno zovemo taj oblik ateizma »negativni ateizam«. Ti ljudi bez Boga žive u apsolutnom povjerenju prema znanosti i tehnici; principi znanosti i tehnike njima su totalna i apsolutna istina i stvarnost, oni su sigurni da postoji samo ono što prirodne znanosti otkrivaju, o čemu one stječu svoje znanje. Oni nisu svjesni da je to njihovo povjerenje u znanost u pravom smislu vjera, budući da se totalitariziranje i apsolutiziranje principa egzaktnih znanosti ne može znanstveno dokazati. Nitko ne može empirički dokazati da možemo sve empirički dokazati. U tu mogućnost možemo samo vjerovati. Ljudi koji se orijentiraju u svom životu isključivo po spoznajama pozitivnih znanosti jesu pravi »vjernici« znanosti, njihov Bog je znanost. Oni žive iz svoje vjere u znanost koju znanstveno ne mogu niti dokazati niti opravdati. Dakle vjernici bez Boga?
Potpuno razjašnjenje možemo dobiti tek odgovorom na pitanje što pokreće te ljude na vjerovanje da čovjek može spoznati cjelokupnu stvarnost, da može njome po volji vladati i da izvan te spoznate stvarnosti ne postoji nikakva druga stvarnost? Kad bismo mogli to spoznati, otkrili bismo pravi i najdublji korijen toga takozvanog negativnog ateizma, koji je danas tako raširen. Jedno možemo sigurno ustvrditi: ta vjera, ta volja vjerovati u nešto drugo, a ne u Boga koji se objavio u povijesti, a ne u Boga čiji su tragovi su zapažljivi u duši čovjeka i u prirodi, ne može se ni na koji način opravdati znanstvenim rezultatima. Jednostavno rečeno: ateist ne može temeljiti svoju nevjeru na znanosti. Na čemu onda ako ne na znanosti?
Zašto i danas vlada u društvima Europe ateistički mentalitet usprkos činjenici da ispovijedanje ljudskih prava, da zalaganje za poštivanjem dostojanstva čovjeka zapravo znači da postoje vrednote i principi kojima čovjek mora služiti, koji su iznad čovjeka, koji su izuzeti - apsolutni - iz prostora ljudske samovolje i volje čovjeka? Te su vrednote i ti su principi Božjeg podrijetla. Zašto je tako teško to priznati; zašto u javnosti ne vlada teistički duh?
Zašto je ateizam postao prava svjetska sila?
Historičar otkriva u povijesti čovječanstva uvijek prisutnu težnju ljudi za slobodom. Filozof, npr. Hegel, zaključuje iz tih historijskih podataka da je cilj povijesnog kretanja i razvoja ostvarivanje sve veće i šire slobode, i time nastajanja čovjeka kao jedinog subjekta povijesti, čovjeka punine svijesti svog identiteta. Filozofski i psihološki pritom se nameće pitanje je li tom »ostvarenom« čovjeku uopće moguće misliti da izvan njega postoji netko koji je viši i moćniji nego on. Borbeni ateizam odgovara: nemoguće je da postoji slobodan čovjek kao subjekt povijesti i da istodobno postoji Bog kao gospodar povijesti. Stoga čini slobodan čovjek jedino moguće: on proglašava historijsku »istinu«: »Bog je mrtav.« To je riječ i uvjerenje borbenog ateizma, to je - barem teoretski - ispunjenje volje oduvijek prisutne u svijesti čovjeka: čovjek hoće i može postati Bog; čovjek hoće i može spoznati konačnu i totalnu istinu o stvarnosti, i čovjek može i hoće zavladati sveopćom stvarnosti uzevši u svoje ruke izvore nastajanja života. Taj je mentalitet danas rašireniji nego što mislimo; razvoj znanosti, u prvom redu biokemije i biotehnologije, učvršćuje ideju borbenog ateizma da čovjekova bezgranična volja za moći čini vjeru u Boga bespredmetnom i pitanje o egzistenciji Boga riješenim u smislu da Bog ne postoji. Ateistički marksizam - vrhunac borbenog ateizma - pokazao je milijunima ljudi koji još danas žive u kakvo zlo vodi takav ateizam, ta bezbožna volja čovjeka za apsolutnom moći. Stoga nas začuđuje da ljudi danas - u prvom redu znanstveno-političke elite današnjeg društva - tako površno, da ne reknem neodgovorno, prelaze preko te tragične ali nadasve korisne spoznaje najnovije povijesti koja nam očigledno svjedoči istinu da je ateizam kao državni sustav nesreća za čovječanstvo.
S tim u vezi pitamo također s razočaranjem: Zašto je ateizam te vrste postao prava svjetska sila? Zašto i danas vlada u društvima Europe ateistički mentalitet usprkos činjenici da ispovijedanje ljudskih prava, da zalaganje za poštivanjem dostojanstva čovjeka zapravo znači da postoje vrednote i principi kojima čovjek mora služiti, koji su iznad čovjeka, koji su izuzeti - apsolutni - iz prostora ljudske samovolje i volje čovjeka? Te su vrednote i ti su principi Božjeg podrijetla. Zašto je tako teško to priznati; zašto u javnosti ne vlada teistički duh? Zašto je spriječeno da se riječ »Bog« zapiše u Ustav Europske unije? Zašto se europske nacije - pa i one pretežno katoličke kao što je npr. Hrvatska - ne osjećaju odgovornim pred Bogom i Bogu, Stvoritelju svijeta? Argumentirati da to nije moguće jer je država odvojena od Crkve i jer je vjera privatna stvar, površna je i banalna isprika. Mogu li nam ljudi političke elite objasniti kome ili čemu se nacije osjećaju odgovorne ako ne Bogu? Pod čijim zakonom stoje nacije ako ne pod Božjim? Pod zakonom evolucije, pod zakonom slučaja ili hirovite ljudske volje? Ne stoji li iza toga politička volja izrečena poznatom rečenicom »ako Boga nema, sve je dopušteno«, što bi zaista značilo da ljudi od vlasti i moći mogu činiti što hoće? Ovdje je važno naglasiti da je cijela politička ljevica zajedno s liberalima spriječila da se riječ »Bog« zapiše u Ustav Europske unije. To samo potvrđuje činjenicu da je većina u europskoj »ljevici« i među »liberalima« ateistička, i da te snage prosljeđuju ateizam i laicizam kao službeni svjetonazor Europe, iako ne metodama borbenog ateizma nego suptilnijim metodama da se ne bi povrijedio postulat tolerancije i pluralizma. Te ateističko-laicističke snage ostvaruju - znaju li to one ili ne znaju, nije važno - viziju ateističke filozofije na čelu s Nietzscheom da će naskoro Europa ući u epohu »smrti Boga«. Nietzscheove riječi: »Bog je mrtav! Bog ostaje mrtav! Mi smo ga ubili!« našle su, nažalost, u naše vrijeme svoje vjernike i izvršitelje, i to u velikom broju.