Pokušavam se iznaći kakva sam nekad bila,
prije nego sam skratila svoje misli, svoj kosu
i ograničila pokrene.
Pogled više nije onaj iz cik-cak perspektive,
zaobljena je staklena kugla i klizi kroz prostor-vrijeme
kao ciklona na rubu žedne pustinje.
Jednaka je samo potreba za trorastom.
Ali shvaćam: nisam trešnja i ne dajem plodove,
bar ne tako brzo i nikako ne godišnje.
Ista je samo i neodređena ustajalost koje se posramimo
kad sretnemo one koji su shvatili kako je lako putovati kroz kišu.
I povezivati točke nitima ili, možda, jesti jabuke s picama.
Žuljave su mi ruke od truda.
Negdje na putu, sjetila sam se:
tamo je more, i bosa stopala.
tamo je tumaranje kroz bezbrižost dana.
Tamo sam ja: ispod svih tih slojeva soli...
Post je objavljen 03.05.2007. u 23:54 sati.