okrutne namjere
OKRUTAN.
To je jedina riječ koja opisuje kakav je svijet prema meni.
Po tko zna koji put. Opet i opet.
Ponekad mi se čini da mi sreća nije suđena.
Ali to se, s vremena na vrijeme, čini svima, a u sudbinu i ne vjerujem.
Na kraju najčešće sitisnem zube i hodam dalje. Sporo i teškim koracima ali hodam.
Sada sam preumorna i za to. Mislim da više ne želim hodati.
Ne dok me na cilju ništa ne čeka.
Umorna sam od tragi-komedije u koju mi se život pretvorio.
Smijeh i suze izmjenjuju se prebrzo da bi ih mogla pratiti.
Možda je vrijeme da odustanem.
Ili da jednostavno objasnim zašto se osjećam ko zadnje biće na svijetu?
Zato što me obrazi još peku od posljednjeg šamara koji mi je sreća opalila prije samo par sati. Zato što mi se sad čini da nikada neću biti sretna.
Zato što znam da to nije istina ali ne znam kako više u to vjerovati.
Zato što nema nikoga pored mene da mi kaže da će sve biti u redu i da sluša moju dernjavu. Barem večeras. Možda i sutra. I još koji dan ako zatreba.
Razlog? Pomalo tragičan, djelomično komičan i svakako ironičan.
...Nagovorih ja nekako prijateljicu na šetnju. Uz razgovor ugodni i snickers veliki,
mantuljamo mi ulicom i pričamo o svemu o čemu se uopće da pričati. Sve dok se moje drage okice nisu zaustavile na prizoru koji mi je ubio volju za bilo kakvim razgovorom. I to u tolikoj mjeri da mislim da će tako ostati idućih par dana!
Prema nama, sretan i zadovoljan, hoda neki mladi par. To bi bilo sasvim nebitno da polovicu tog para ne sačinjava moj Potencijalni. Onaj Potencijalni, ona Slamčica spasa koju sam spominjala već nekoliko puta. Ukopala sam se na mjestu i samo iznenađeno buljila u njih dvoje. Sad idu ona očajnička pitanja...Prijateljica? Sestra, možda? Nikako. Ne bi se držali za ruke. Jebemuuu!
Potencijalni mi se sviđa već jako dugo, a on se svim silama trudi pokazati mi da su simpatije obostrane. Bilo je pitanje dana kada će Potencijalni prerasti u Sadašnji. Tako se barem činilo. A onda sad ovo! Kako se usuđuje?!
Razočaranje se ne da opisati riječima pa štedim trud, ionako svi sve znaju.
Jedino, dala bi sve da zna da sam ih vidjela...to bi mu definitivno objasnilo otrovni pogled koji mu spremam za idući put!
Osjećam se užasno. Razočarano. Depresivno. Bijesno. Ljuto. Tužno. Prokleto prevareno.
Možda ne bi trebala ali nema mi pomoći, takva sam. Pomirih se s tim. Baš kao i s činjenicom da mi ne ide i gotovo.
Jesam spomenula da sam prošli tjedan srela bivšeg s curom koja će mu za koji mjesec roditi dijete. Nisam? Eto sad jesam!
A jesam pričala o tome da još jedan bivši kojeg sam teškom mukom zaboravila isto ima curu, a izgledalo je da je neće imati tako skoro? Nisam? Uglavnom, tako moj život trentno izgleda. U raspadu je. I to mi se ne sviđa.
Al ja ne znam s promjenama pa se ne usuđujem popravljati. Koje sam sreće, još ću poginuti pokušavajući!:)
Plače mi se večeras. Ne krivim se zbog toga.
Ionako znam da ću, prije ili kasnije, plakati zbog svega.
U tome se nikad ne prevarim. Da je barem i s ljudima tako.
Post je objavljen 03.05.2007. u 22:35 sati.