Marketing
Could you be loved.....
Could you be loved and be loved
Could you be loved and be loved
Don't let them fool you
Or even try to school you, oh! no
We've got a mind of our own
So go to hell if what you're thinking
Is not right
Love would never leave us alone
In the darkness there must come out to light
Could you be loved and be loved
Could you be loved and be loved
The road of life is rocky
And you may stumble too
So while you point your fingers
Someone else is judging you
Love you brotherman
Could you be, could you be, could you be loved
Could you be, could you be loved
Don't let them change you
Or even rearrange you, oh! no
We've got a life to live
They say only, only
Only the fittest of the fittest shall survive
Stay alive
Could you be loved and be loved
Could you be loved and be loved
You ain't gonna miss your water
Until your well runs dry
No matter how you treat him
The man will never be satisfied
Could you be, could you be, could you be loved
Could you be, could you be loved
Say something, say something
Say something
Reggae, reggae
Say something
Rockers, rockers
Say something could you be loved
Tipkam ja po mojim dokumentima… Onak, bezveze…
I vidim…
Could you be loved…
I išla sam ju čitati… Opet!
Ne bi vjerovali kolko sam put tu pjesmu slušala… I čitala riječi…
Već polako mislim da nisam normalna.
Nije mi najdraža od Boba. Ima on i boljih stvari. Veselijih.
Ali… Kad ju čujem… Podsjeća me na jedno razdoblje.
Ma… Već sam puno puta to rekla, ali moram ponoviti.
Ja sam jaaako čudno biće. Jako.
I svaka pjesma koju slušam… Ima svoju priču.
Ili me podsjeti na nešto… Nekoga…
Ili otiđem negdje… Odletim…
U svakoj pjesma Boba Marleya možete naći mene.
Makar u jednoj rečenici. Jednoj riječi.
A ova mi je pjesma jako puno značila prije nekoliko mjeseci.
Osjećala sam se… Ko da… Ko da ljudi od mene traže ono kaj im jednostavno ne mogu dati. Da traže previše.
Možda to i nije bilo tak… Ali ja sam se tak osjećala.
„No matter how you treat him… The men will never be satisfied…“
Zbog toga sam htjela i promijeniti nešto na sebi. Ono… Ono kaj me čini tolko drugačijom.
Ali onda sam čula te rečenice…
Ko da su napisane za mene.
Ko da me uče neke stvari…
„Don't let them fool you
Or even try to school you, oh! no
We've got a mind of our own
So go to hell if what you're thinking
Is not right“
I onda… Moja najdraža rečenica. Najljepša. Najbolja. Najiskrenija.
Love would never leave us alone
In the darkness there must come out to light
Bilo je to tako čudno…
Kad sam ju čula… Nasmijala sam se.
Onak… Nesvjesno. Bez razloga.
Mislim, naravno da postoji razlog.
UVIJEK postoji razlog za SVE.
Samo neke razloge ljudski mozak ne može da shvati…
I malo po malo…
Prošla me volja za promjenom mene.
Što sam više slušala tu pjesmu…
To sam bila sigurnija u sebe.
Naravno…
Tu su i moje loše strane…
Kojih… Ahem… Ima puno…
I jako ih hoću promijeniti.
Posebno moram zahvaliti mojoj Domi.
Jer je uvijek uz mene i mogu joj reći sve. I naravno zato jer me upoznala s Martinom…
A za Martinu ne trebam posebno govoriti.
Beautiful soul… Beautiful mind… Beautful girl…
I hvala Elici za onu jednu kafu. Znala bude ona koju. Onu na kojoj sam joj rekla neke stvari… Ma zna ona.
I naravno mojim curama iz razreda… Love sve jako…
I mojoj mami hvala…
I Bobu Marleyu…
No, dobro, stigli smo malo predaleko……!
Volim vas…
Post je objavljen 03.05.2007. u 20:44 sati.