Dan kao i svaki drugi. Zivi se samo da se dozivi novi. Pogotovo ovdje u Maleziji. Velike vrucine. Studiram ovdje, ako nekog zanima otkud da sam ovdje. Napusavajuci se, kao i svakog drugog dana, osjetio sam neku potrebu koju sam vec prije osjetio. Nesto u meni fali. Probao sam je zadovoljiti hranom, picem, cigaretama i travom ali nista ne pomaze. Nesto poput proklestva crnog bisera. Samo sto ja ne znam za cime je ta potreba. Samo je osjecam. Cini me nemirnim, nezadovoljnim sa zivotom. Zar je samo ovo zivot. Zivjeti da bi produzili svoju rasu, koja ce se opet, prije ili kasnije sama unistiti. Zar nema nista vise do zivota. Probao sam svaki uzitak i porok u zivotu, ali ipak ne nalazim zadovoljstvo. Mogu ljudi reci da sam mlad, da nemam pojma o zivotu. Ipak mi je tek 18. I istina je. Nemam pojma o zivotu. Nemam pojma o njihovim zivotima. Ali nitko ne zna o mom zivotu vise od mene. Niti itko zna vise o tvom zivotu od tebe, koliko god da je iskusniji i stariji. Svi trebamo zivjetisto bolje, ispunjene zivote. Ali ja se osjecam praznim, iscrpljenim. Kao da nemam nikakvu svrhu u ovom svijetu. I moje me razmisljanje o tome tjera u osamu. I osjecam se sam. Sasvim sam.
Post je objavljen 03.05.2007. u 18:02 sati.