Marketing
Tower of sorrow
Pričali su priču da u dalekoj zaboravljenoj zemlji, u sivoj kuli.. Duša mrtve grofice još i danas kruži. Pričali su priče od kojih krv bi se sledila, svaki put kada bi se sjetio sivog sida i lica mrtvog, ledena. Pričali su tužnu priču o mrtvoj grofici, što u kuli svojoj ljepoti se nada, nada se napokon ljepotu doživjeti, duša njezina što svijeće u noći pali, kako bi put vidjeli prolaznici.. Uzimala je njihove mlade duše kako bi hranila svoje mrtvo tijelo, kako bi vratila ljepotu, život i mladost. To je priča puna boli o grofici koja je svoju smrtnu bol u besmrtnost ponijela. Ona čeka u hladnim zidinama, svoju konačnu pobjedu nad tamom. Bolest njezina uzela je sve. Sve je otišlo u plamenu boli i suza, sve je nestalo kada se je smrtnica i besmrtnu bol pretvorila, zamrzila sve što mlado i lijepo je, zamrzila je sve što diše.
U dalekoj je zemlji ona, tamo gdje smrtnici više zaći neće, boje se njene kletve i moći, kada rasije se bol i tuga u noći i samoći. Priča govori o grofici što lijepa je bila, kao vila. Ljepota njena nenadmašno je osvajala, rušila na koljena, nitko joj nije odolio, nikada nitko se nije usudio dugo gledati je, jer ona bila je zabranjeno voće. Čekala je trenutak kada prestati će hladno biti joj, čekala je ljubav koja ubiti će bol. Kao glazba u njezinoj glavi, govorili su joj zlodusi glasni, plašili je da smrt po nju će doći, da mora bogu biti u ispomoći.
Grofica tada lijepa i mlada, nije bila tužna kao sada. Nije slušala duhove stare što su joj ljepotu dali, nije slušala glasove što su je od smrti makli, ili barem htjeli.. nikada joj obrazi ne bi bili tako bijeli.
Samoći kraj je trebao doći, sve su duže bile joj noći. Divila se je ljepoti grofica, tada mlada, živa, ne mrtva kao sada. Žilama na vratu što su joj pulsirale, ruke meke sluga su ih dirale.
Kitili su njezinu ljepotu draguljima što oko vrata su joj stavljali, sjaj u njezinim očima davali.
Kada je sama u noći bila, glasi su joj u zborovima pjevali, mlada dušo od tragedije moraš pobjeći, mlada dušo, život ćeš izgubiti.
Nije ih ni onda slušala, osmijeh svoj u ogledalo je crtala. Dan je došao taj, kada duše su plakale oko njezinoga kreveta kada baldahin zadnji puta toplim rukama dirala je.
Nebo se rasplakalo i opralo zidine, sive zidine su bile tada, kišom natopljene, tugom nebesa okićene.
Na balu lijepih djeva ona isticala se je, princa svojim osmijehom osvojila, za njegovu se pažnju borila. Princ je gledao u njezinu ljepotu, a ona je njom se razbacivala kao vila, nizašto nije bila kriva. U zanosu ljepote svoje, nije vidjela dogodilo se što je…
Princa njenog za kojeg čuvala je ljepotu svu, odveli su oštricom u vječnu zemlju, zemlju mrtvih duša, one kojih ona noćima sluša. Kojima vjerovala nije, da smrt se iza dragulja krije.
Pala na koljena je princeza, dok sve su druge bježati stale, princa kako krvari gledala je.
Nož koji zario je u njegovo tijelo čovjek zloban, za njezinu ljepotu bio je koban.
Držala ga je za ruku, gledala njegovu muku. A on je krvav bio, blijed i smrti se smio, smijao se je jer ubojstvo vlastito platio je sam, jer ljepota njezina nije mu bila dovoljan dar. Nije htio biti princ njen, on je htio biti tamo gdje je njegov svijet. Tamo gdje počivala je njegova ljubav jedina, s dušama u zemlji punoj sjenila. Sjenila za srce i dušu, vjetrova mrtvih što s groblja pušu.
Proklela je ljepotu svoju kojom nije osoviti mogla njegovu ljubav, samo oči i osmijehe lažne, davali su joj lažne nade. Svijeće sve ugasile su se, vjetar hladio je zidove. A ona je svake noći svijeće palila, svake noći ljepota njezina sve bi više bila isprana, što od suza i što od boli.. mržnja prema ljudima jer nema nekog tko je voli.
U kuli svojoj svake noći, kada mjesec joj je šaptao sve tiše, ona je zaboravila kako svijet miriše. Godine su prolazile a ljepota njena zarobljena je bila, kletva što se dogodila uz čista mira. Jer glasi što u glavi su joj bili, znali su da zauvijek će ostati pokorena mračnoj sili.
Umrla je ali nije znala i dalje svjesna nije, da stoljećima ljepotu u palači krije.
Zidovi palače njene nikada se osušili nisu, tako o njoj govore i pišu. Ona svake noći kricima u boli mami ljude u odaje svoje, kako bi si pridružila duše koje se ne boje, ne boje uz nju čekati ljubav njenu, koja pomoći će joj da se vrati u svoju sjenu.
Mrtva i hladna, ljepota njezina narušena, nije kao tada.. sve se je promijenilo i ona to shvatila nije, ona se ponaša kao i prije. Samo što sada svoje lice noćima noktima grebe, pali svijeće i bere cvijeće, plače u kuli svojoj kuli od suza i boli, plače jer nitko više njezinu ljepotu ne vidi i ne voli.
Post je objavljen 03.05.2007. u 17:13 sati.