Marketing
O Me! O Life!
U ranom sam djetinjstvu imala fobiju od nedovršavanja crteža (s pisanjem je bilo drugačije). Bojala sam se da će, na primjer, narisani likovi biti tužni ako odem spavati i ostavim stabla bez dovršenih korijena ili krošnje, ljude bez jedne ruke, noge ili dijela glave, te da neće moći do kraja ostvarivati svoje zadatke. Da, naime, oni su oživljavali po noći i djelovali po šarenom svijetu dok sam ja spavala! Nije bilo isključeno da će se neki i naljutiti i pokušati mi se osvetiti cjelonoćnim tužbalicama tako da nemam noćnog mira.
Danas me slična fobija lovi od nedovršenih zadataka, samo što je ova puno strašnija (eh, da je meni netko u ono doba rekao da postoji nešto strašnije od tužnih ili bijesnih crteža...). Danas ne stižem riješiti sve što si zadam, pa me po noći salijeću turobne misli, snovite more i panika.
E, sad...je li rješenje u ograničavanju vlastite mašte, planova i zadataka ili u ubrzavanju? Možda je ipak rješenje u boljem određivanju prioriteta i mantranju poznatog zaziva: «...da promijenim ono što mogu, prihvatim ono što ne mogu promijeniti i da znam razlučiti jedno od drugoga...»? Koliko smo sigurni da je naša stvarnost uistinu baš onaj istinski, duboki i jedinstveni odraz naše osobnosti?
Vlastitu stvarnost često preispitujem, pogotovo u trenucima kada se naočigled kosi sa stvarnošću užih masa (sa širima se najčešće sukobljava, so no big deal, ali treba obratiti pažnju na prijekorne ili zabrinute poglede bliskih osoba). I onda, kad ponestane snage, samopouzdanja i daha...dogodi se nešto...film, knjiga, glazba, čovjek...dogodi se anđeo u sinkronom polju jednotne svijesti, vojska anđela u ljudskom obliku koji mi svojim osmjesima, vlastitim djelovanjem, indirektnim savjetima (koji vješto zaobiđu moj bahati ego), učvrste korijene i usmjere na neophodne promjene, kako bi se misli, riječi i djela što bolje uskladila, kako bi se posložili prioriteti.
O Me! O Life!
O me! O life! of the questions of these recurring,
Of the endless trains of the faithless, of cities fill'd with the foolish,
Of myself forever reproaching myself, (for who more foolish than I,
and who more faithless?)
Of eyes that vainly crave the light, of the objects mean, of the
struggle ever renew'd,
Of the poor results of all, of the plodding and sordid crowds I see
around me,
Of the empty and useless years of the rest, with the rest me intertwined,
The question, O me! so sad, recurring--What good amid these, O me, O life?
Answer.
That you are here--that life exists and identity,
That the powerful play goes on, and you may contribute a verse.
Walt Whitman
Post je objavljen 03.05.2007. u 15:25 sati.