Sa Nick Hornbyjevim romanom "High Fidelity" u gotovo svaciji dom je uveden pojam "popliteratura". Naravno, glupo je tvrditi da je Hornby izmislio popliteraturu, pogotovo onima koji su prije Hornbyja citali Hunter S. Thompsona ili beatnike. U svoje romane su pop uvezivali jos u osamdesetima Bret Easton Ellis i Jay McInerey, kod kojih je sporedne uloge igrala muzika Huey Lewisa, Genesisa i R.E.M.-a. Ipak samo sporedne uloge. U "High Fidelity" se citava egzistencija Rob Fleminga vrti oko muzike. Tek u drugom redu su zene. Njegava biografija je ispisana kroz njegovu kolekciju ploca i bez tih ploca malo sto jos ostane od njega.
Vremenom mi je Hornby poceo ici na zivce, iako ne bih tocno mogao objasniti zasto. Mozda zbog svih onih njegovih kolega koji su ga poceli kopirati. Previse novih Hornbyja zbog kojih je stari izgubio svoju autenticnost. Kad je 1995. godine izasao "High Fidelity" nije bilo tako. Meni je bila famozna ideja romana u kojem glavni junak Rob Fleming citave dane provodi u svojoj prodavaonici ploca nazvanoj "Championship Vinyl" i koji sa svojim radnicima Dickom i Barryjem diskutira o tome kojih pet pjesama Elvisa Costella su najbolje. Svaki iz ovog tria zeli dokazati da bolje poznaje pop-glazbu od drugoga, nijedan ne bi ni u snu priznao da nije preslusao plocu za koji drugi tvrdi da je esencijalna, a cak i put do zenskog srca (u njihovim glavama) ide preko vlastorucno srocene kompilacije na mix-tapeu. Sva trojica su prototipovi modernog nerda koji je toliko ponosan na svoje znanje da uopce vise nije u stanju zivot ili karijeru dovesti u normalni red. U "High Fidelity" se ne radi o tome kako se covjek ne treba druziti ili imati vezu sa nekim koji posjeduje bar jednu plocu Tine Turner. Radi se o tome koliko covjek mora biti disponiran da uopce postavi drugoj osobi takvo pitanje. "High Fidelity" nije, naravno, prvi roman u kojem pop-glazba igra glavnu ulogu. Gotovo istovremeno kad je izasao ovaj romana, izasala je i knjiga Giles Smitha "Lost In Music". Razlika je u tome sto je Smith bio dio citave glazbene industrije, iako njen beznacajan dio. Njegov roman se bazira na vjerovanju da bi mogao postati pop-zvijezda sa svojim bendom Cleaners From Venus. Roman se vrti oko toga zasto mu to ne uspjeva. Iako neki proglasavaju ovaj roman najboljim romanom "popliterature", treba reci da je Smith musicmaker i kao takav se nije mogao identificirati sa glazbom kao Fleming koji je samo slusatelj i fan i koji ne zna puno o zivotu, ali zato sve zna bolje od drugih. Zbog toga i jest vlasnik prodavaonice ploce, jer je to jedina sansa za ekscezivno kupovanje, slusanje i ocjenjivanje muzike. Naravno, mogao je ostati i DJ, ali je za to vremenom postao star i nagluh. Na pitanje svoje djevojke koji bi poslovi za njega jos dolazili u obzir, odgovara sa top listom poslova od kojih je na prvom mjestu novinar "NME" i to samo od 1976. do 79. godine, zatim producent u sezdesetim godinama za "Atlantic Records", pa glazbenik (da jos samo ima talenta), reziser i na kraju arhitekt (poslovi za koje nema uopce volje). Sam Fleming u svojim ocima si ispada jadan sto ne moze smisliti ni pet jebenih poslova koje bi mogao raditi, ali se tjesi cinjenicom da njegova djevojka sigurno nije s njim zbog para. Sad je pitanje, da li se treba zaliti covjek koji si u snu zna nabrojati najdraze epizode "Cheersa", koji pravi listu najboljih A1 pjesama svih vremena ili koji sastavlja listu omiljenih pjesama za vlastitu sahranu. Najbolji trenutak mi je kada ga novinarka upita da napravi svoju top-listu pet najboljih stvari, a Fleming koje je takvo pitanje sa oficijelne strane citav zivot cekao, nije vise u stanju da nabroji niti jednu. Na pamet mu pada samo "Respect" od Arethe Franklin, koju, btw, uopce ne voli. Iako bi se ovakav covjek mogao ismijavati, Hornby ga opisaje sa toplinom, jer Hornby voli dobru muziku i dobre knjige. Hornby nije cinican, vec samoironican i romantican. Njegovi junaci su mahom infantilni, ali ipak pokusavaju bez velike stete proci kroz zivot i pronaci ljubav. U sigurnih top-five saznanja iz ove knjige ide i Flemingova dilema gdje si postavlja pitanje: "Da li voli pop-glazbu jer je nesretan ili je nesretan, jer voli pop-glazbu". Cak i onaj koji si nikada u zivotu nije postavio ovako besmisleno pitanje pronaci ce da je "High Fidelity" dobra i zabavna knjiga.
Post je objavljen 03.05.2007. u 12:02 sati.