Marketing
IVICA RAČAN (1944 - 2007)
Ti si učinio tvoje. Sada mi moramo učiniti svoje.
Govor dr. Antuna Vujića
"Kratki tekst Račanove poruke stranci - na svega nekoliko redaka - usmjerio je naše osjećaje i naše misli.
Učinio sam koliko sam znao i mogao – riječi su Ivice Račana upućene nama - kolegicama i kolegama, prijateljima, drugaricama i drugovima - tako nas je oslovio. Tako nas je i obvezao. A obvezao nas je mnogo, jer je znao i učinio - mnogo.
Samim svojim rođenjem u logoru pokraj Drezdena, svojim socijalnim podrijetlom i životnim putom koji je bio i svjestan politički izbor, Ivica Račan je svjedočio i povijest naše generacije i dugu povijest političke ljevice, njene drame i dileme, uspone i padove - i njezinu obnovu - tu povijest je i sam stvarao.
Bila je to najprije borba za nacionalnu slobodu i socijalnu pravdu, protiv diktature, nacionalnog i socijalnog porobljavanja, bila je to i radićevština i republikanizam, vjera naših roditelja, antifašizam, vjera u slobodu svijeta i čovjeka, bratstvo ljudi i naroda, borba pod stjegovima koje su nosili oni najpožrtvovniji…
Bio je to i komunizam, kako su ga shvaćali oni koji su vjerovali, i oni koji su se i poslije teško odricali onoga u što su vjerovali. Ali dostignuća slobode, prava čovjeka, pa i ona nacionalna, zavnohovska i državna, za koje su se borili, počela su ustupati mjesto starim prijetnjama i novim strepnjama.
Pred očima Ivice Račana, i mnogih od nas, ljevica koja je predstavljala toliko mnogo, postajala je nešto drugo. Nisu nestajale njezine vrijednosti, ali nestajao je njezin smisao - sve dok se nije našao novi put - put prema demokraciji.
Ivica Račan je naslijedio vrijednosti ljevice, a morao je djelovati u sumraku njenog povijesno izgubljenog nedemokratskog krila.
Znao je, međutim, da Hrvatska ne smije ostati bez ljevice, zbog njenog ljudskog i socijalnog sadržaja, zbog njenog nacionalnog i europskog značenja, zbog demokratske obrane same zemlje.
Već jednom je ljevica Hrvatsku zasnivala u samom ratu, u savezu s drugim demokratskim snagama, ali je poslije te demokratske snage i napustila. Sada je Hrvatsku trebalo iznova uspostaviti i obraniti. Put je opet vodio savezu ljevice sa drugim demokratskim snagama, ali ovoga puta demokratskom savezu zauvijek. Tu je odluku Ivica Račan donio i duboko ju je proživio.
Stranku su napuštali oni kojima više nije trebala, jer više nije bila na vlasti - i oni koji su je optuživali da je dozvolila da više ne bude na vlasti. Napuštali su je i oni koji su naprosto tražili druge demokratske putove, kada sama ljevica nije znala pronaći svoje putove.
Ali Ivica Račan je znao. Znao je da se hrvatska ljevica može sačuvati samo ako postane demokratska, a to znači socijaldemokratska. To mnogi nisu razumjeli. I za to se trebalo izboriti. Na tome je Ivica ustrajao, i za to se izborio. U tome je i pobijedio.
Hrvatska je kao država nastala kroz demokratske zahtjeve naroda. Zato je i borba za Hrvatsku kao državu, i sama morala biti demokratska. I to mnogi nisu razumjeli nudeći novoj Hrvatskoj stare stranputice. I za demokraciju se tek trebalo izboriti. Ivica se izborio.
Noseći glavnu političku odgovornost, u ključnom trenutku djelovanja, uspio je raskinuti s komunističkom diktaturom u Jugoslaviji, otvoriti vrata demokratskim izborima u Hrvatskoj, prihvatiti rezultate takvih izbora, pa i sam poraz, ali započeti preobrazbu hrvatske ljevice u europsku i socijaldemokratsku, te s njom pobijediti na demokratskim izborima i formirati demokratsku vlast.
Ivica Račan je uspio s obje strane povijesti, s one koju je zatvorio, i s one koju je otvorio. S njim je hrvatska ljevica raskinula s vlastitim totalitarizmom, i po prvi puta u cjelokupnoj njezinoj povijesti preuzela odgovornost vlasti na demokratskim izborima, i tu vlast obnašala demokratskim sredstvima.
Mnogo toga je Hrvatska vidjela u svojoj povijesti - i vremena ratova, i vremena mira i nadanja, pa i trenutke uspona i prosperiteta. Ali Hrvatska nikada prije nije vidjela nacionalnu slobodu koja bi bila i demokratska, demokraciju koja bi bila i socijalna, vlastite građane koji sami po svom opredjeljenju i izboru odlučuju o sudbini svoje zemlje.
Socijaldemokracija u vlasti 2000-2003. izmijenila je unutrašnje i vanjsko lice zemlje, od konzervativne autoritarnosti i izolacionizma - prema međunarodnom razumijevanju i europskim integracijama. U Hrvatskoj se prvi puta dogodilo da je socijaldemokracija uopće na vlasti, prvi puta se dogodilo da to nije jednostranačka vlast, prvi puta je ta vlast okupila širok spektar demokratskih stranaka i ljudi davši mu obilježje lijevog centra u modernom, europskom smislu te riječi. Tako smo i sami ocijenili ovaj naš vremenski kratak, a povijesno bogat prijeđeni put. Zato s pouzdanjem gledamo i na onaj dugi put koji nam još predstoji.
Sam Ivica Račan se za Hrvatsku potvrdio kao državnik povijesne uloge u trenutku ostvarivanja njezine nezavisnosti, kao ključni političar koji je iznio njezin demokratski iskorak, najprije obranio, a zatim i učvrstio njezin demokratski put. Za nas, njegove suborce i kolege, Ivica se potvrdio kao obnovitelj socijaldemokracije, njezinog jedinstvenog i nezamjenjivog političkog mjesta i značenja u hrvatskom društvu.
Socijalna demokracija za nas nema alternative, ona je potreba hrvatskog društva i put njegove europske perspektive. Ona je izazov preuzimanja odgovornosti vlasti i sada kada nema Ivice Račana. Socijalna demokracija je široka, ali SDP je središnja snaga socijaldemokracije u Hrvatskoj i bez SDP-a nema političke socijaldemokratske alternative. To je stvarnost s kojom se nosimo i pred kojom smo odgovorni, kojoj ćemo sutra mi polagati naše račune.
Sada nastavljamo bez Ivice Račana.
Hvala ti Ivice na onome što si znao i učinio.
Ti si učinio tvoje. Sada mi moramo učiniti svoje."
Učinio sam koliko sam znao i mogao – riječi su Ivice Račana upućene nama - kolegicama i kolegama, prijateljima, drugaricama i drugovima - tako nas je oslovio. Tako nas je i obvezao. A obvezao nas je mnogo, jer je znao i učinio - mnogo.
Samim svojim rođenjem u logoru pokraj Drezdena, svojim socijalnim podrijetlom i životnim putom koji je bio i svjestan politički izbor, Ivica Račan je svjedočio i povijest naše generacije i dugu povijest političke ljevice, njene drame i dileme, uspone i padove - i njezinu obnovu - tu povijest je i sam stvarao.
Bila je to najprije borba za nacionalnu slobodu i socijalnu pravdu, protiv diktature, nacionalnog i socijalnog porobljavanja, bila je to i radićevština i republikanizam, vjera naših roditelja, antifašizam, vjera u slobodu svijeta i čovjeka, bratstvo ljudi i naroda, borba pod stjegovima koje su nosili oni najpožrtvovniji…
Bio je to i komunizam, kako su ga shvaćali oni koji su vjerovali, i oni koji su se i poslije teško odricali onoga u što su vjerovali. Ali dostignuća slobode, prava čovjeka, pa i ona nacionalna, zavnohovska i državna, za koje su se borili, počela su ustupati mjesto starim prijetnjama i novim strepnjama.
Pred očima Ivice Račana, i mnogih od nas, ljevica koja je predstavljala toliko mnogo, postajala je nešto drugo. Nisu nestajale njezine vrijednosti, ali nestajao je njezin smisao - sve dok se nije našao novi put - put prema demokraciji.
Ivica Račan je naslijedio vrijednosti ljevice, a morao je djelovati u sumraku njenog povijesno izgubljenog nedemokratskog krila.
Znao je, međutim, da Hrvatska ne smije ostati bez ljevice, zbog njenog ljudskog i socijalnog sadržaja, zbog njenog nacionalnog i europskog značenja, zbog demokratske obrane same zemlje.
Već jednom je ljevica Hrvatsku zasnivala u samom ratu, u savezu s drugim demokratskim snagama, ali je poslije te demokratske snage i napustila. Sada je Hrvatsku trebalo iznova uspostaviti i obraniti. Put je opet vodio savezu ljevice sa drugim demokratskim snagama, ali ovoga puta demokratskom savezu zauvijek. Tu je odluku Ivica Račan donio i duboko ju je proživio.
Stranku su napuštali oni kojima više nije trebala, jer više nije bila na vlasti - i oni koji su je optuživali da je dozvolila da više ne bude na vlasti. Napuštali su je i oni koji su naprosto tražili druge demokratske putove, kada sama ljevica nije znala pronaći svoje putove.
Ali Ivica Račan je znao. Znao je da se hrvatska ljevica može sačuvati samo ako postane demokratska, a to znači socijaldemokratska. To mnogi nisu razumjeli. I za to se trebalo izboriti. Na tome je Ivica ustrajao, i za to se izborio. U tome je i pobijedio.
Hrvatska je kao država nastala kroz demokratske zahtjeve naroda. Zato je i borba za Hrvatsku kao državu, i sama morala biti demokratska. I to mnogi nisu razumjeli nudeći novoj Hrvatskoj stare stranputice. I za demokraciju se tek trebalo izboriti. Ivica se izborio.
Noseći glavnu političku odgovornost, u ključnom trenutku djelovanja, uspio je raskinuti s komunističkom diktaturom u Jugoslaviji, otvoriti vrata demokratskim izborima u Hrvatskoj, prihvatiti rezultate takvih izbora, pa i sam poraz, ali započeti preobrazbu hrvatske ljevice u europsku i socijaldemokratsku, te s njom pobijediti na demokratskim izborima i formirati demokratsku vlast.
Ivica Račan je uspio s obje strane povijesti, s one koju je zatvorio, i s one koju je otvorio. S njim je hrvatska ljevica raskinula s vlastitim totalitarizmom, i po prvi puta u cjelokupnoj njezinoj povijesti preuzela odgovornost vlasti na demokratskim izborima, i tu vlast obnašala demokratskim sredstvima.
Mnogo toga je Hrvatska vidjela u svojoj povijesti - i vremena ratova, i vremena mira i nadanja, pa i trenutke uspona i prosperiteta. Ali Hrvatska nikada prije nije vidjela nacionalnu slobodu koja bi bila i demokratska, demokraciju koja bi bila i socijalna, vlastite građane koji sami po svom opredjeljenju i izboru odlučuju o sudbini svoje zemlje.
Socijaldemokracija u vlasti 2000-2003. izmijenila je unutrašnje i vanjsko lice zemlje, od konzervativne autoritarnosti i izolacionizma - prema međunarodnom razumijevanju i europskim integracijama. U Hrvatskoj se prvi puta dogodilo da je socijaldemokracija uopće na vlasti, prvi puta se dogodilo da to nije jednostranačka vlast, prvi puta je ta vlast okupila širok spektar demokratskih stranaka i ljudi davši mu obilježje lijevog centra u modernom, europskom smislu te riječi. Tako smo i sami ocijenili ovaj naš vremenski kratak, a povijesno bogat prijeđeni put. Zato s pouzdanjem gledamo i na onaj dugi put koji nam još predstoji.
Sam Ivica Račan se za Hrvatsku potvrdio kao državnik povijesne uloge u trenutku ostvarivanja njezine nezavisnosti, kao ključni političar koji je iznio njezin demokratski iskorak, najprije obranio, a zatim i učvrstio njezin demokratski put. Za nas, njegove suborce i kolege, Ivica se potvrdio kao obnovitelj socijaldemokracije, njezinog jedinstvenog i nezamjenjivog političkog mjesta i značenja u hrvatskom društvu.
Socijalna demokracija za nas nema alternative, ona je potreba hrvatskog društva i put njegove europske perspektive. Ona je izazov preuzimanja odgovornosti vlasti i sada kada nema Ivice Račana. Socijalna demokracija je široka, ali SDP je središnja snaga socijaldemokracije u Hrvatskoj i bez SDP-a nema političke socijaldemokratske alternative. To je stvarnost s kojom se nosimo i pred kojom smo odgovorni, kojoj ćemo sutra mi polagati naše račune.
Sada nastavljamo bez Ivice Račana.
Hvala ti Ivice na onome što si znao i učinio.
Ti si učinio tvoje. Sada mi moramo učiniti svoje."
'COMPRADOR BOURGEOISE'
Populizam se služi lijevom socijalnom retorikom, ali je po svojoj biti primitivan, antidemokratski, pa i kriptofašistički. Nastupa s obećanjima vođe njegovoj sljedbi, a završava ropstvom te sljedbe
Voditelj političke akademije SDP-a, Antun Vujić, glavni je autor velike većine stranačkih programa i dokumenata. Premda u stranci ne zauzima formalno visoku poziciju, njegovi stavovi i promišljanja uvijek su imali veliku težinu među članstvom i smatraju ga 'neformalnim ideologom' SDP-a.
Vujićev stranački status uvelike ocrtava i anegdota s Ivicom Račanom koju rado prepričava. Račan ga je, naime, svojedobno pozvao da članovima Glavnog odbora održi niz predavanja o socijaldemokraciji. Vujić je, kao doktor filozofije, na to pristao rekavši da će Glavnom odboru govoriti o socijaldemokraciji, ali želi da mu Račan pojasni kako se ulazi u Glavni odbor.
U medijskim prepucavanjima oko Račanova nasljednika u stranci i premijerskog kandidata SDP-a Vujić je nastojao ostati po strani, ali je u razgovoru za Magazin, ne spominjući konkretna imena, jasno naznačio za kakvu se socijaldemokratsku stranku zauzima te iznio svoja promišljanja o stanju ljevice u Hrvatskoj i Europi.
• Što se dogodilo s ljevicom u Hrvatskoj i je li točan dojam da se cijeli stranački spektar previše pomaknuo prema desno?
- Pitanje seže u vrijeme sloma komunizma i nastanka ovog našeg posebnog tipa kapitalizma: postkomunističkog kapitalizma. Taj je slom u Hrvatskoj, a i drugdje na Istoku, bio ideološki i propagandno obilježen razbijanjem svake solidarističke ideje, pa i socijaldemokratske, kao komunjarske.
Odbacivalo se i one vrijednosti na kojima se temelji svako društvo, pa i kapitalističko. Društvo je u socijalnom smislu zanijemilo, a iza leđa takve propagande odvijao se cijeli proces pretvorbe i privatizacije s nastankom nove žestoke klase kompradorskog tipa. Demokratski pokret u cjelini, zajedno sa starim Savezom komunista, bio je orijentiran na rušenje starog totalitarnog poretka ili na isprike zbog njega, i nije stigao na vrijeme podržati potrebu i opstanak socijalnih aspiracija.
Stara partija bila je anatemizirana, a nova socijaldemokracija nije mogla dobiti šire povjerenje. Tome su pridonijele i ratne prilike. Nije ni čudo da se stranački spektar previše pomaknuo prema desno.
• Postkomunistički kapitalizam i nova ‘žestoka kompradorska klasa’ - možete li to pojasniti?
- Ovo što mi imamo nije ni klasični europski, ni latinoamerički kapitalizam, to je kapitalizam koji nije nastao poduzetništvom i stvaranjem dobara, nego uglavnom razdiobom već stvorenih dobara. Čast onima na koje se to ne odnosi. Zato su i socijalne strukture, njihov antagonizam i politički odnosi drugačiji.
To što nazivam kompradorskom klasom, po uzoru na nekadašnje posrednike u trgovini između Portugalaca i Kineza, sastoji se u potrebi dobrog dijela novih vlasničkih elita da potkradaju društvo varajući i jedne i druge: Europu da su europski, a nas da su naši. Oni nemaju potrebu da mi postanemo Europa, nego da nas preprodaju dok još nismo Europa. Cijena je niža. Zato je teško uspostaviti političke parametre europskog tip. Zato možda nemamo dovoljno jaku socijaldemokraciju, ali je ipak imamo.
Ljudi su se počeli buniti. Demokršćane uopće nemamo. Na toj su poziciji, ako je riječ o vladajućoj stranci, zasad uglavnom mešetari i njihovi klijenti. Zato borba protiv korupcije postaje klasna borba našeg vremena. No, zbog toga će se sada, uvjeren sam, stranke pomicati prema lijevo.
• Je li Hrvatska imala istinsku socijaldemokratsku stranku? Naš je stav da to i nije bilo tako.
- U programskom smislu, imala ju je, a u smislu neke veće političke uloge do 2000. godine, i nije je imala. I onaj moj prvi SDSH iz 1989. i tada već reformirani Račanov SDP svakako su programski, vrijednosno-politički, bili itekako socijaldemokratski. Međutim, u tadašnjem općem entuzijazmu desničarenja, pretvorbene i privatizacijske propagande, antisocijalizma i antisocializma zatim i rata, te se orijentacije nisu šire prepoznavale, niti tražile.
Socijaldemokratska alternativa prvi je put poskočila u javnosti tek nakon integracije tih dviju stranaka 1996. godine. Moj SDSH bio je veoma slab, jedva parlamentaran, a Račanov SDP, premda znatno jači, također je tavorio. Međutim, taj konstruktivan čin ujedinjenja na ljevici imao je golem efekt već gotovo sutradan.
Počela se probijati slika da je socijaldemokracija nešto što nastaje dvostrano: iz reformističkih struktura ranije vlasti koja je svjesno i snažno otvorila put demokraciji i ukinula samu sebe kao totalitarnu te, s druge strane, iz nekog novog autentičnog nekomunističkog društvenog izvora koji je zagovarao europski tip socijaldemokracije i u Hrvatskoj. Istinska ili ne, socijaldemokracija se u Hrvatskoj tek morala razvijati, ona nije bila naslijeđena. Ipak, 2000. godine uspjela je formirati i vladu lijevog centra.
• Možete li mirne duše tvrditi da je vaša vlada 2000. - 2003. bila socijaldemokratska?
- Mogao bih tvrditi, uvažavajući i neke opravdane kritike. Prvo, djelovali smo u sklopu globalnog neoliberalnog koncepta i nastavili provoditi, kao i druge slične socijaldemokratske vlade u tranzicijskim zemljama, neke reforme, posebno u gospodarstvu, koje nisu tipično socijaldemokratske.
Ipak, socijalna prava su rasla, počelo je vraćanje mirovina, korupcija je bitno smanjena, riješena je unutarnja nelikvidnost i država je prestala proizvoditi poslovni i politički nered. Izvršen je golem zaokret u shvaćanju same politike. Hrvatska je prvi put imala ne samo stranački izbornu demokratsku vlast, nego i stvarnu demokratsku, koalicijsku vlast koja je otvorila put europske politike i perspektive Hrvatske.
• Kako će se SDP sada profilirati u socijaldemokratskom smislu i na koji način?
- Hrvatska je dospjela do problema koje opet moraju rješavati socijaldemokrati, a u političkom smislu to znači SDP. Prvo, treba jasno postaviti ciljeve nacionalne ekonomije. Paradoksalno je, ali istinito, da danas o nacionalnim ciljevima govori ljevica. Tzv. desnicu ti ciljevi uopće ne zanimaju.
Ona ima svoje klijente u Hrvatskoj, a sama je klijent europskih principala čije zahtjeve bespogovorno izvršava, štoviše, i nudi. Zato je naš gospodarski program izazvao toliko bure kod već spomenutih kompradorskih krugova. Oni zagovaraju globalizaciju u najvulgarnijem obliku: ne samo tržišno gospodarstvo, nego i tržišno društvo. Stvari koje mi postavljamo na prvo mjesto - razvijanje nacionalnih resursa, obrazovanje za sve, svakom dostupno zdravstvo i drugo - njima su balast, a nama program.
Mi govorimo o nacionalnoj ekonomiji jer je jedino unutar nje moguća obrana socijalnih i drugih prava, identiteta uopće, a njima je nacionalna ekonomija nešto zastarjelo, prevladano. Oni su nadišli sve nas, doduše samo u svom dijelu svijeta koji nije naš. SDP će se sigurno profilirati u socijaldemokratskom smislu jer je taj smisao ovaj put i opći zahtjev javnosti - svih onih koji žive od rada, traže sigurnost i poštenu državu koja im to može jamčiti ili se barem za to zdušno boriti.
A kad je u pitanju način, mislim da i sadašnja rasprava o predsjedničkim kandidatima, pa i premijerskom, daje glavni smjer. Vrijeme monolitnosti koja samo skriva unutarnje napetosti je prošlo. To je i Račanova direktna politička poruka. SDP mora biti otvorena stranka jer i sam djeluje u korist otvorenog društva. Za SDP su najbolji oni koji su najbolji i za društvo. Gradimo novi politički, europski, socijaldemokratski mentalitet.
• Kako se dogodilo da je ljevica preuzela retoriku i pitanja tipična za desnicu, populizam, odbor za veterane, isticanje nacionalnog?
- Odbore za veterane imaju svi. Sjetite se samo ordena koje nose veterani na Dan pobjede nad fašizmom svuda u Europi. Kod isticanja nacionalnog ima jedna velika razlika između ljevice i desnice, barem ove naše. Dok je za ljevicu nacionalno afirmacija onog vlastitog koje je otvoreno za sve, desnici je nacionalno afirmacija onog sitnog i uskogrudnog, zatvorenog i za nepoželjne pripadnike vlastite nacije, razumije se, one bolje - od Strossmayera do Krleže.
Populizam je nešto drugo: stvarna opasnost i za ljevicu. Populizam se služi lijevom socijalnom retorikom, ali je po svojoj biti primitivan, antidemokratski, pa i kriptofašistički. On nastupa obećanjima vođe njegovoj sljedbi, a završava ropstvom same te sljedbe i svih drugih. Nove demokracije još nisu razvile potrebne zapreke za takve pojave.
• Čini se da su se ideje i programi ljevice s političke scene preselili u civilni sektor, nevladine udruge, sindikate, odnosno da su tamo mnogo življi nego u političkoj sferi?
- Ne znam baš da su življi. Sindikati rade svoj posao. Oni zastupaju ekonomske interese svojih članova, dakako i šire, a socijaldemokratska stranka, kao politička stranka, političke interese društva, općih odnosa rada i stvaralaštva. To je slično, ali nije isto. Politička stranka ne može direktno reflektirati sve ekonomske interese jer su mnogi od tih interesa i suprotstavljeni. To je abeceda demokracije.
Zato je tzv. politički sindikalizam ipak samo faza u razvitku radničkog pokreta, odnosno dok taj pokret nije bio razveden tolikom modernom diversifikacijom rada kao danas. Međutim, jaki sindikati uvijek su i svugdje prvi saveznici socijaldemokracije. To smo imali i mi, i nadam se da ćemo imati opet.
Kad su u pitanju pojedine socijalne, interesne, razne orijentacijske i svjetonazorske skupine, posebno one koje se bore za svoja prava ili za ljudska prava, slobodu medija i slično, takve su udruge uvijek imale podršku u socijaldemokraciji. Oko civilnog sektora vlada jedna kolokvijalna, a možda i sadržajna zabuna. I stranke su civilni sektor, i to onaj transparentniji. Zato i jesu toliko podložne kritici.
• Na izborima u Francuskoj ispostavilo se da većina birača podržava desnog kandidata ‘jer znaju što on nudi’, a to ne mogu reći za socijalističku kandidatkinju. Dakle, ukazuju na pitanje leadershipa. Slično je bilo i u drugim europskim zemljama. Zašto se stječe dojam da europska ljevica nije u stanju odgovoriti na probleme koje donose procesi kao što su otvaranje tržišta, socijalne reforme i ubrzavanje tijekova kapitala?
- Ne mogu dovoljno potkovano kritizirati sadašnju francusku ljevicu. Znam da su nedavno vođene velike rasprave na ljevici, koje su podvojile francuske lijeve intelektualce i međusobno i prema socijalistima kao stranci. Za razliku od desnice, na ljevici se uvijek preispituje sve i svašta. To je dobro za društvo, iako ne daje uvijek najbolje neposredne političke rezultate.
Ali, ljevici je uvijek cilj društvo kao cjelina, razvitak društva, a ne njegova okupacija. Zato je ljevica gotovo uvijek i intelektualna, a desnica tek rijetko. Što se tiče pitanja otvaranja tržišta, tijekova kapitala i sličnog, ne slažem se da na ta pitanja bolje odgovara desnica. Pitanje je samo kome se odgovara. Od tzv. zlatnog doba socijaldemokracije i socijalne države 1950-ih pa nadalje upravo je socijaldemokracija otvarala prostor europskom prosperitetu, komplementarnom razvitku, pa i samim integracijama.
Otvorila ga je i Blairovim tzv. Trećim putom, iako je zbog toga mnogi kritiziraju. Ono što europska ljevica daje uvijek, pa i sada, jest sigurnost da se neće zabrazditi u takav neobuzdani kapitalizam koji će progutati samog čovjeka. Kad se nakupi previše tih socijalnih zapreka, onda nastupaju neoliberali kao neka vrsta fusnote na socijaldemokraciju. Može Ingmar Bergman prijavljivati porez izvan socijaldemokratske Švedske, pa ipak, Švedska je Švedska, a Komori Komori.
• Što bi bilo koji kandidat ljevice na hrvatskim izborima morao ponuditi da bi ljude pridobio u vrijeme društvenog stresa zbog otvaranja zemlje kapitalu i međunarodnim asocijacijama te nužnih reformi koje će zbog toga uslijediti?
- Vrlo određen nacionalni gospodarski program kao podlogu aktivnom odnosu političkog vodstva zemlje prema zastupanju vlastitih interesa. U prvom redu razvijanju i zaštiti vlastitih resursa, aktivizaciji vlastitih ljudskih potencijala, snažnom iskoraku prema obrazovanju kao glavnom osloncu u kompeticiji s izazovima suvremenog razvitka. Cijeli taj kompleks pitanja u SDP-u je ovaj put razvijeniji nego ikada.
Također, to često i kažemo, nije Europa samo jedna. I tamo postoje različite socijalne i obrazovne politike, politike plaća i zapošljavanja, zaštite identiteta i različitosti, socijalnih i ljudskih prava. Naša je Europa ona socijaldemokratska i tamo imamo prijatelja. Što se tiče reformi, najgore smo već prošli sami i na vlastitu pamet, i to privatizacijom koja nas je ostavila gole na kiši. Sad smo konačno kapitalisti, osim što u kapitalizmu, kako sada vidimo, nisu svi kapitalisti. Sve nove reforme, osobito pravosuđa, mogu biti samo popravljanje tog stanja društvene anomije.
Nacionalni interesi u Europi su legitimni
• Je li danas lakše okupiti birače na njihovim partikularnim interesima, nego na idejama i programima tipične ljevice i desnice?
- Dosad se u Hrvatskoj više glasovalo protiv nečega, nego za nešto. Ipak se nazire da državna pitanja ustupaju mjesto društvenim pitanjima ili, bolje rečeno, sve se više vidi da su ta pitanja usko povezana. Ono što nazivate programom ljevice, počinje se shvaćati i kao program države. Mislim i nadam se kako je počelo prevladavati mišljenje da oni koji uspješnije mogu voditi društvo, mogu uspješnije voditi i državu.
• Smatrate li da bi se Treći put ikada više mogao vratiti kao rješenje ili je ta ideja zauvijek propala?
- Blairov Treći put je jedno, Schröderov već nešto drugo, a Zapaterov nešto treće. Oni se razlikuju od pitanja socijalne politike, preko pitanja politike plaća i zapošljavanja do pitanja jednakih šansi za sve i zaštite radnika. Općenito bi se moglo reći da je Treći put bio ustupak neoliberalizmu.
Sada i u europskim tijelima jačaju ideje povezivanja kohezijskih fondova radi većeg zapošljavanja, traže se kvote zapošljavanja žena, uvođenje minimalnih standarda i plaća, ističe se da je makroekonomski koncept EU u koliziji s ciljevima Pakta o stabilnosti i rastu. Sve su to, i drugo, upravo socijaldemokratske teme. S druge strane, i nove zemlje EU počele su izražavati svoje interese.
Socijaldemokratski političari po prirodi interesa shvaćaju da su nacionalni interesi, time što su i socijalni, i u Europi legitimni. Oni drugi političari, i u Europi i ovdje, nama pobožnima, ‘možda iz Hrvatske’, da se poslužim Danteom, plavu zastavu sa zvijezdama predstavljaju kao Veronikin rubac, tražeći da klečimo.
________________________________________________
1. The term 'comprador bourgeoisie' was coined to convey the idea of an alliance between an indigenous middle class and foreign investors, multi-national corporations, bankers, and military interests. This is to say that global stratification into classes does not conceal social stratification and in fact the two are related. Poverty that poor people in poor countries experience is not solely due to the domestic maldistribution of power, it is also due to the dependence on the more powerful economies of the world. This dependency within the world economic system actually benefits some classes in the Third World, who are the 'comprador elites.'
Post je objavljen 03.05.2007. u 10:04 sati.