Hrmbam zarobljen zadnjih dana u neke tekstove i planove i onda
slučajno u novinama ugledam sliku one žene koja je preživjela dvije godine u opkoljenom i izbušenom Sarajevu i
poginula od granatiranja u Vlaškoj ulici.
Dvanaesta obljetnica posipanja Zagreba zvončićima.
Računam da su djeca, rođena tog ili tih dana – danas dvanaestogodišnjaci, šestaši, i
da me neki od njih - logikom moderniteta - vjerojatno gadno šiju na određenim poljima, evo recimo, u znanju o grafičkom dizajnu bloga…
**
Markirali smo jer je bilo toplo i sunčano
I jer nas je bolila ona stvar za sve - matura je bila za mjesec dana, brojali smo sitno..
sjedili smo na kavi, sretni i mladi do bola
a onda su se zatresla stakla i
Najprije sam pomislio da ne može već biti podne a potom i
da je ovo bilo malo prejako za Grički top i
podigli smo se sa stolica a
netko je tad s ceste dreknuo "Dimi se škola!" i mi smo neplativši kavu trčali do nje
I bilo je to uistinu kao na filmu, to slow-motion zaokretanje za ugao i cinemascope pogled na gimnazijsku lađu iz koje se gusto, crno dimi
Iz nje su svi kuljali i prodirali, i pitao sam nekoga što se dogodilo, i čuo da je
granata pala na nogometno igralište
Netko je viknuo da idemo u Sheraton
Krenuo sam u koloni u nedovršeno in-door parkiralište budućeg hotela
nadajući se da su tamo,
da su tamo svi oni iz mojeg razreda koji nisu markirali,
već su ostali na satu tjelesnog i igrali nogomet na igralištu.
**
Bili su.
Pričali su kasnije da su u svlačionice potrčali niti minutu prije nego je eksplozija tresnula o beton, kod lijevog gola, izdubivši krater promjera dva metra iz kojeg smo sljedećih tjedana vadili sačmene kuglice.
Skupio sam ih desetak i još ih čuvam u jednoj kutiji šibica, u ladici ormara, i ponekad je izvadim i zašuškam njome kao zvečkom.
Kada sam nekoliko sati kasnije
Došao u prazan stan,
Nalaktio sam se na prozor i pušio
i razmišljao o tome kako je vani prekrasno.
- sunčano, tiho, ljetno, plavobjeličasto i žuto
***
Motali su mi se to popodne neki izrazito crni i naivni scenariji po glavi.
Nisam znao što se događa i što slijedi.
Bilo je to doba prije interneta, i informacije su kolale
Sporije i kontaminiranije.
Što se mene tog popodneva ticalo, sve je bilo vrlo, vrlo crno.
Sjećam se da sam uzeo diktafon, na koji sam u to doba snimao svoja gitarska drljanja i skice pjesama
i olakćen na prozor nešto pričao u njega.
Mislim da sam uglavnom opisivao kako je dan prokleto lijep i sunčan.
Razmišljao sam o maturi.
Vrlo mi je glupo govoriti o tom danu ljudima koji nisu iz Zagreba
To se naše zagrebačko ratno popodne može pokriti ušima pred Dalmacijom, zaleđem joj, Slavonijom, Baranjom, Banijom, ..
..Bosnom, kojoj je tek slijedila Srebrenica…
Neki sam dan nijem odgledao dokumentarac o Srebrenici i pitao se kako je moguće da tad, u srpnju 1995., nisam o tome gotovo ni razmišljao.
jer sam bio već debelo formirani eskapist,
zasićen stvarnošću, i
jer mi je bila puna kapa rata koji mi se kao normativ utisnuo u odrastanje,
i jer sam bio svježe punoljetan i svježe zabrucošen i pun života i snatrenja o novom dobu i
jer sam želio misliti samo o stvarima o kojima bi osamnaestogodišnjak i trebao misliti: o novoj muzičkoj sceni o bendovima o gitarama o djevojkama o moru o seksu o početku studija o vozačkoj dozvoli o slobodi...
***
Kao što rekoh u komentaru Rahatli, skoro se više uopće ne družim s generacijom '76-'77.
Mlađi i stariji su mi jednostavno nekako - zdraviji.
Razgovaram - i to rijetko - još samo s dvije-tri osobe koje su tog dana stajale sa mnom u podzemlja hotela Sheraton, u memli i vonju svježih građevinskih radova...
...
Zbog nekog razloga - nikoga od njih više ne viđam.
Malo se od njih, uostalom, međusobno i druži.
Nenamjerno, naravno.
Ne znam zašto.
Jednostavno su takvi.