1) Objektivno, prošle godine to nisam moga obilježiti, prvo zato što sam bija u teškom proljetnom LUM-u, a drugo sama tehnička podloga nije baš bila odgovarajuća jer „ST-ćanistika“ ni u primislima nije stavljana na blog. Al ajde, jadno je vadit se na tehnikalije kad ne postoji volja i zato ću ove godine, unatoč još jednom napadaju teškog proljetnog LUM-a, podvit rep i sa suspregnutim ridajima uz kile knedli koje gutam nad tipkovnicom, čestitat drugi rođendan mom pet-projectu, ali na način da naredni odlomak posvetim ne toliko njemu samom, koliko individui koja je, ni kriva ni dužna, sve to isprovocirala. A to nije niko drugi nego Nina luganda...
2) Prije točno dvi godine i jedan dan kljuca sam pred TV-om, ljepljiv od ničega na programu i laganog drijemeža, kad je na mobitelu zavibrala poruka da nikako ne zaboravim poslat onaj masu potresan tekst Tonyja de Mella o smislu svega što sam ga još obeća na žurki za obranu diplome, u potpisu „Nina“ jer je slala s nemam pojma čijeg mobitela. Tad još doma nisam ima Internet, a i komp mi je osta u domu kako sam u ST doša privremeno. Isto mi nešto nije dalo mira, iz spreme sam izvuka staru 486-icu, jedva pronaša sve kabele, montira to, upalija... Nikad me neće prestat čuditi kakve efemernosti znaju dati šut inspiraciji, ali titranje kursora za MS-DOS promptom plus svjež izgled Windowsa starih 12 godina su odašiljali tako škakljivu dozu nostalgije, da sam odlučija složit jedan kratki preduvodnik (glede onog teksta kojeg sam joj sutradan namjerava poslat), i tek tako sam načrčka što sam radija zadnjih nekoliko dana... Sutradan sam to posla, a dalje se zna kako je išlo...
3) ...i tako trećeg petog pada točno druga godina od mejla kojeg sam posla Nini, a napisa ga zbog dokolice izmišane s frustriranošću povratkom iz ZG-a, gađenjem prema ST-u i neizvjesnošću bliže budućnosti tek diplomiranog zubara. Nini je to bilo čudno i dobro, čak mi je poručivala da se sviđa Maji&Marini (koje sam dugo vremena poznava isključivo ko dvojno biće, dok jedanput iz tramvaja nisam vidija Marinu kako sama baulja Savskom pa šokiran kupija kartu i poništija je, op.a.), praktički odma je upa i Slovki (on je već otprije bija upoznat s mojom grafomanijom), dodajte tu još i prikriveni osobni motiv (koji nema apsolutno nikakve veze s ove tri ili četri osobe, koćegaznat, a hrani se iz autorove sklonosti da zbog oprezne lijenosti gradi životni optimizam od fantaziranja do uzalud) i dnevničarenje je moglo početi. Da, „Splićanistika“ je u početku bila učestalo upiranje simpatičnim kratkim epistolama iz očajničke potrebe održavanja veze sa ZG-om, a tek kasnije, kad sam se navika na život u ST-u i na ST sam po sebi, dokripla je među retke komentaristički prizvuk pa su tekstovi postali pet puta duži i toliko puta manje učestali – dakle, osim forme, ništa se nije prominilo. A zapravo i je. Ne pamtim kad sam zadnji put (u duhu starih brojeva) napisa Nini mejl, plus je i bacanje „ST-ćanistike“ na blog dalo svemu ovome malo „javniji“ karakter. Dvi godine od onog prvog mejla, Nina je skroz daleko otišla – kako čujem sad je negdi u Hindustanu di uz vedske mudrosnice vrime od jednog do drugog godišnjeg itanja u Ganges sa zidića Benaresa provodi dodatno bruseći duhovnost nervom za male, besplatne indijske detalje kojima zapadni čovjek ne pridaje posebnu važnost – bojom lotosa, slobodnim kravama, pačulijem, umirućim prosjacima, krcatim vlakovima te mirisom monsuna i žuborom poplava po rižištima... Ali takav rasplet me, s dvogodišnje distance, zapravo ni najmanje ne čudi jer Nina je (unatoč tome što je iz Šibenika) uvik imala gomilu „raga“ glazbe. Iako sam to u startu otpisiva ko tri-ef lutanje u najpomodniji etno trenutno, pokazalo se da u svemu tome postoje i zdrav karakter i muda da se produbi u nešto usmjereno bez sekunde krzmanja – tipična „šaka u drob“ Nina. Išla je ća i ostavila nam gropove... Pa eto, želim joj svako dobro plus da joj se boravak na potkontinentu, a i život ubuduće, pretvore u jedan pravi raga-napjev – ako sam dobro rastumačija kratko pojašnjenje „rage“ s Wikipedije, smisao „rage“ kao načina stvaranja indijske klasične glazbe je u točno zadanoj formi i pravilima što ostavljaju i više nego dovoljno prostora za beskrajne varijacije. A zar sreća nije u različitosti? U svjetlu ovog paradoksa za unutarnji mir iz jedne daleke nam kulture, baš mi dođe da pitam onoga Ladana po kojem to jezičnom korjenovanju isti leksem na jednom jeziku označava sustav pravila za stvaranje glazbe i glazbeni žanr u cjelini, a na drugom mršavog isluženog konja ili staro kljuse? Kako se onda kaže „kljuse“ na hindiju? Eto, kamo ja odlutam u svojim razmišljanjima... U svakom slučaju, nek nam naša Nina živi sto godina! A vi, ostali čitatelji, ono pitanje o kljusetu na hindiju možete slobodno shvatiti kao nagradno jer, jebate, ne slavi se druga godišnjica „Splićanistike“ svaki dan. I baš zato što se radi o svečarskoj prigodi, redakcija „Splićanistike“ će (na moje osobno inzistiranje jer su proračunata đubrad) najbržeg čitatelja s točnim odgovorom izdašno nagraditi – pravom pravcatom ragom pretovarenom kazetama i CD-ovima s najboljim kompilacijama raga-glazbe, a gubitnici nek se zadovolje znanjem jednog beskorisnog, ali potencijalno zanimljivog podatka za kuvanje do šamara...
4) Aj dobro, nije Nina išla u Indiju, u Zagrebu je di još ima odgulit po' pripravničkog, ali odlazak ljudi na duže vrijeme u egzotične krajeve brtvi nekakvim nostalgičnim plutom ono što ostavljaju za sobom, da ne spominjem kako je njegova uporabna vrijednost u obljetničarskim prigodama praktički neprocjenjiva i iako mi smisao ove rečenice izmiče, oprostit ćete mi valjda tu sitnu lažoticu? Zapravo, lažoticu u ulozi metafore jer sam ka tija naglasit kako život ljude baca na različite strane, da se mic po mic otuđujemo i sve... Boli me briga, svi koji me znaju ionako su navikli na rupe u mom osobnom integritetu, ne bi ja bijo Gero da ih nemam, i zato pokrpam li ih ikad nek' sam proklet i nek' me prijatelji zovu Darko... Elem, pretprošli vikend sam iša u Zagreb jerbo je taj vikend Slovki ima nekakav luft u akcijskim planovima. Pošto u petak nisam ima vremena, s Ninom sam se čua u subotu popodne i svratija malo do nje. Ćakulali smo o napadajima proljetnog luma, poslu, rutini, moljcima i rupama u tepisonu uz neku kartašku igru koja mi je kombinacija tarota i memorija, na TV-u je Didi ćakulala s Dexterom, izvana se manjak sadržaja Borovja kupao u suncu, Tolouse Lautrec, novi Marinetinin kolaž koji je isti ko i stari samo s malo više roza boje, skoro odleđeni pureći fileti na sudoperu, a onda sam pita Ninu da jel zna da će treći petog bit točno dvi godine od onog mejla kojeg sam joj posla, a s kojim je počela „ST-ćanistika“. Rekla mi je: „Gero moj, jel moguće da je prošlo toliko vrimena? Ma ne moš virov...“ Promptno je zabazdilo na flert Voje Šiljka sa Zvonkom Varošancem, al tad je stigla poruka od Slovkija da će nas Illa skupit u četri što je značilo da se za uru vrimena imam nacrtat u Trnskom...
5) ...jerbo smo išli van Zagreba, u vikendicu jedne Illine prije i sve bi bilo dobro da od nje nismo dobivali proturječne upute kako doć do kuće i da Lučelnica nije isto što i Jamnička Pisarovina. Ovako, tri ure smo se preko brežuljaka itali cilom tom općinom, a tip kojeg smo iz očaja zaustavili i pitali zna li možda di je ta kuća, bija je valjda i najpijaniji na području. Još nam je spominja da bi to moga znat neki Darko koji niže niz cestu uzgaja pase, mi smo mu zahvalili i otišli u najsuprotnijem smjeru mogućem. Sunce je već zalazilo kad smo konačno našli kuću sa zelenom alatnicom, a do nje je vodija uski makadam s glavne ceste kojim par puta prije nismo tili ić jer nam nije izgleda dovoljno dobro. Al bila je super zajebancija, navečer sam se dobro napija, složili smo šator i odnili ga u voćnjak, tu sam lipo spava (zaspa misleći na roštilj), sutradan sam se izležava na suncu (masu razmišlja o roštilju), pa smo ja i Illa napucavali tenisku lopticu po ogromnoj livadi (masu razmišlja o roštilju), neko je predložija nekakvu šetnju prije roštilja, na što smo svi rekli: „Zašto ne?!“ i nismo se nigdi išli šetat jer se dokolica drito pretvorila u roštilj, a posli roštilja sve se brzo raspalo – odgledali smo kraj najlipše filmske posvete ikad plemenitom i hrabrom narodu Afganistana u njihovoj borbi za slobodu (Rambo Tri), kad sam vidija da se muti plavilo u Slovkijevim različcima. To sam signalizira Illi, a on mi je reka da ćemo brzo krenit. Išli smo ća odma. Par sati nakon toga sam samcat kunja sam u „Čazmatransu“ za ST... I da ne zaboravim - posebna zahvala reportera „Splićanistike“ ide ljubaznim domaćinima, Ani i Sepči, koji ništa nisu prepuštali slučaju, dobro, zaboravili su fitilj za baklju, ali Bože moj...
6) Baš sam se mislija što ubacit između 5) i 7) kad je mater priskočila u pomoć. Bilo je to ovako... Brlja sam po pijatu i gleda prvi program na kojem je upravo krenula najavna špica emisije „Ekumena“ – prvo ekranom bljesne križ, pa se ukoso odozgo počne spuštat židovska menora, onda ajet iz Kurana debelim crvenim slovima proleti vodoravno, a iza toga logotipi ostalih svjetskih religija da bi se na kraju ispisalo „EKUMENA“. Baš tad je mater ušla iz hodnika i zagledala se preko ramena u TV: „Ekumena? Pih, to su neke muslimančine...“ Ne znam šta joj bi s ovim „muslimančine“... Sutradan, kad se vratila s večernje mise rekla mi je: „Ajme, šta je don Mijo održa lipu propovid! Ma, baš čovik treba otić da se malo produhovi...“ Ttttt... Ništa tako rigidno ko praktični rimokatolik.
7) Kad radiš s ljudima nagledaš se svega i svačega. Zubarska struka je po tome specifična jer kombinacija tihog respekta s oštrom dentalnom boli, odnosno, plaćene nelagode, čini da se ljudi ponekad blesasto ponašaju. Kako karijes ne diskriminira, vraćamo se opet na ono s početka odlomka da u ordinaciju navraća sve i svašta. I zato, dragi konzumenti „ST-ćanistike“, manje iz obljetničarskih puknuća, a više iz afekta razmaženih bogatunskih derišta, otvaramo novu top-lističnu rubriku kao odraz površnih i jetkih Gerinih opservacija na ljude preko maske kroz prizmu turbinskog aerosola – „Dental paušal Splićanistike“! A u razdoblju od prošlog podlistka do ovog broja iz žestoke smo konkurencije izdvojili i rangirali tri najbolja. Pa pošto smo rangirali, red bi bio da pregled prvog „Dental paušala Splićanistike“ i otvorimo trećim mistom! Dakle, na trećem mistu je jedan Mućanin kojem je Dodig radija gornju protezu; kljuca sam na terapeutskoj stolici i gura lice kroz dlanove ko i svako jutro jer mi se brutalno spavalo, al sam na vrime otvorija bolje oko za „Dental paušal“ – Mućanin je upravo kešira 1500 kuna koliko je koštala proteza: „Dva... četri... šest... oson... iljadu... iljadu ipo! ... Jel u redu?“ A između stavljanja zadnjeg marulića na Dodigov dlan i tog „Jel u redu?“, čovik je zakopčava šlic na najplavijim rebama koje sam ikad vidija u životu... Za plasman na drugo misto „Dental paušala“ ostajemo u okolici Muća – s jednom rukom u zraku na pozdrav Tomiši i Stipanu, a drugom na ručki freze krcate sićevima kiselog kupusa, idemo do Ramljana odakle nam dolazi drugoplasirana. Za razliku od Mućanina od kojega smo naučili kako na galantan način rješavat sitne odjevne prolapse, nastup ove žene kompletno sve nas je u ordinaciji ostavija bez daha – kad se došla upisat rekla je da je zaboravila iskaznicu, al je zato šišnila dva koluta mladog sira na stol između registra s mjesečnim izvješćima i faktura za protetske prijedloge. Zato je drugi put kad je došla tila da joj odjednom plombiram pet zuba (to samo Boki može, op.a.). Pokuša sam joj objasnit da ćemo dio obavit sada, a ostalo po narudžbama koje smo joj dali kad se upisala, al je počela grintat: „Ma moram sadit kumpir! Ajme meni, jadnatisam, ko će putovat iz Ramljana?!“ I još je složila pogled koji je mješavina brokerovog mahnitanja pred siguran pad indeksa s toplinom štenca dok siše mliko. Kad malo bolje razmislim, cilo vrime je tako gledala. Možda iz napisanog i ne djeluje tako, ali zadržavam pravo na autentičnost ludeži ukupnog dojma te pojave i, tako mi svega, to je trebalo bit dovoljno za pobjedu u prvom „Paušalu“, ali... ...pobjednik, zapravo, pobjednica prvog „Dental paušala Splićanistike“ jedna je mlada mama koja živi u ST-u, a ovo laskavo priznanje dobila je jer je u suludom fotofinišu, doslovce jednom rječju, digla u zrak i konkureciju i čvrsto uvjerenje članova žirija da ih, kad su ljudi i irački šijiti u pitanju, ništa više ne može iznenadit – dok sam čačka po nečijim korijenskim kanalima, šef je, preko dečkića koji je sidija na drugoj zubarskoj stolici, priča s njegovom mamom o tome treba li malome aparatić ili ne... Ali prije nego nastavim, moram opisat mladu mamu – izgledala je ko elitna 3efašica, kratka frizura češljana prema naprid s crvenim i plavim tankim pramenovima, onda one gumasto-bižuterijske 3ef đinđe na lančiću i naušnicama, kratka jaketica blago izrepanih rubova s vrlo 3ef torbicom, i šminka joj je bacala na neki 3ef vamp... Uglavnom, razgovor mlade mame i šefa sam više ne sluša, nego sluša jer sam bija koncentriran na zub pod sobom, pa sam zato (baš u duhu „Dental paušala“) uvatija samo kraj: „...zato je najbolje da što prije odete kod ortodonta dok se ovo može ispraviti običnim aparatićem...“ A na to je mlada mama priklopila onim što je Gonzaga vrisnija u sebi dok mu je noga išla prema Cro Cop-ovom zatiljku : „Dakuće!“ Čulo se kucanje na vratima i u ordinaciju je ušla srdačna mrcina u kožnjaku – njen muž. U glavi mi se zavrtilo, plus sam se do kraja radnog vremena tresa od napetice jer sam jedva čeka to istračat Bifi prije nego ode u Zadar...
8) Odlučim li se iz sentimentalnih poriva pregledat stare brojeve „Splićanistike“, ispada da sam publiku neopravdano zakida za Bokija. Kako smo u redakciji posebno osjetljivi na osobe sa izraženim sluhom za problematiku životinjskog svijeta (sjetimo se da nam je upravo Boki predložio pokrenuti akciju izgradnje kućica na Marjanu za sve ptice koje tamo žive, op.a.), i više nego dužni smo ispraviti ovaj grubi propust. A di ćeš bolje prigode za ispravljat propuste od jubilarca; sidili smo tako nas dvojica na zidiću i cugali Pipi kad me Boki pita: „Jesu ti Čiki i Doma pari Monte?“ „Pari šta? Ne kužim...“ „Ma ka Monte, onaj puding di imaš pola bilo pola crno jer su mi nekako isti njih dvojica, samo šta je Doma crn.“ Reka sam mu: „Slažem se. Povuci onu foliju prije.“ Jedan drugi put smo pričali kako će nam zvučat imena kad ostarimo, tj. kad i ako postanemo didovi. Zaključili smo da će moje zvučat malo tetkasto jer stvarno, dida Darko baš baca na kašetu ušećerenih jabuka i naivnu dobrohotnost (dida Gero već zvuči malo surovije i s autoritetom zaušnice, al ipak, ne može me unuk tako zvat), a onda mi je Boki objasnija u čemu je to prednost njegova imena: „U biti mi je ime prva liga, jer kad budem dobre volje, govorit ću unuku: Dođi, dođi! Dat će tebi tvoj dida Boro bombon!, ali ako mali napravi neku pizdariju, onda će mu svi vikat: Šta to radiš? Ubićete dida Boris!“ Ja sam još bija posramljen neskladom moga imena i dobi koji će se s godinama povećavat, al sam nabacija felšanu Bokiju: „Aj zamisli da se zoveš Renato! Dida Renato...“ „RENATO?! A stiliste...“
9) Ostajemo još malo s Bokijem, ali ne na način da ga guramo u prvi plan, jer je tema idućeg odlomka obuhvatnijeg karaktera, potaknuta nedavnim otkrićem evropskih astronoma planeta sličnog Zemlji... Tu večer smo zaglavili u Bife, bila je neka tlaka od Lige prvaka, obojica smo došli pješke, i baš kad je počela utakmica, počela je padat kiša. Livalo je nenormalno. Prošla utakmica, pada, prošli sažeci, pada, proša Seinfeld, još pada. Već smo puvali od nervoze, na RTL-u su davali „Men in black“ koje smo ostali gledat jer o tome da idemo ća ni govora nije bilo. Pada, pada, pada... Odjednom, Boki me pita da jel virujem ja ima li života u svemiru. Pa...
10) ...nikad neću zaboravit rečenicu iz udžbenika zemljopisa za prvi srednje da je svemir beskonačan, ali da osim na Zemlji nigdi drugdi u njemu nema života. Ova kretenarija je imala takvu aksiomatsku snagu da smo je čak morali podcrtat, a s ove vremenske distance, otvoriti takvom pizdarijom pa najnormalnije nastaviti poglavljem o Koperniku, Keppleru i Gallileu koji su uspješno razbijali one jednako velike, crkvene zablude o karakteru univerzuma, samo mi pojačava dojam autorova idiotizma. O yes, iz zakona velikih brojeva sve bi naginjalo na jedno izvjesno „DA“ životu van Zemlje, jer samo u našoj galaksiji je oko 4ipo milijarde zvijezda, odzumiramo li vidi se da ni Milky way nije usamljen, tek jedan od nemam pojma koliko njih, a odzumiramo li još više, galaksije se grupiraju u galaktičke skupove, tvorbe izgleda rasturene paukove mreže neravnomjernog sjaja (vidija u BBC: Space with Sam Neil) razdvojene takvim atomarnim odsustvom prema kojem je međuzvjezdani vakuum đus od breskve. Na ovom malom, plavom planetu kružimo oko jednog žutog patuljka u čijoj je utrobi neminovnošću fuzije nastao svaki jebeni element od kojega je sve na Zemlji satkano – i gromadno gorje Brazila, i šume armature na Neslanovcu, i imitacije Hugo Boss-a u kojima je Ahmadinejad posla britanske vojnike nazad doma, i povod svakom od onih brutalnih, lokalnih ratova na afričkom kontinentu skupa s kartom za Live Aid, i botoks u Stavrosovim podočnjacima, i plutača Mitcha Buchannana, i papiri kojima u kontakt emisijama naši političari mašu da potvrde izrečene laži... A sve je opet započelo supernovom nekog sunca prije ovog našeg... Shvatimo li dalje atome, materiju i ljudske postupke same po sebi kao odraz kvantnih pomaka mnogo manjih čestica, stvari seciramo do ultraapsurda, ali volim ponekad razmišljati na takav način. Vrijednost života je upitna, istina on je rijedak, ali u svemirskom redu veličina, nadam se, ne i neuobičajen. Jednog dana kada osjetimo i naučimo priznavati mistiku te uobičajenosti (a to će biti kada naletimo na vanzemaljski život bez obzira bio inteligentan ili ne), čovječanstvo će napraviti strašan evolutivni skok na intuitivnoj razini. Za sada, i dalje djelujemo svako iz svoga antropocentričnog punkta što nam je u početku pomagalo da se održimo, ali nas danas efikasno ubija... I dok Stephen Hawking traži tiražnu žilu publicističke isplativosti u najnovijim postavkama teorije superstruna i dinamike svemira, kriveći pritom lice u sulude grimase i drkajući uprazno po onom joysticku na desnoj ručki, dok ga sputanog u bestežinskom stanju NASA-ini astronauti itaju od pregrade do pregrade, gledam s balkona ono malo zvijezda čiji je sjaj sposoban probiti smog i gradsku rasvjetu, gledam ih kako lijeno žmirkaju iz udaljenosti koje mjerimo vremenom i baš onako nefokusirana pogleda pomislim: „Ma, jebe me se...“
11) Prekjučer smo bili na Iron Majdanu ili izvoru Jadra i najluđe mi je bilo kad su se Goleo i Đoni...
EPILOG
Prve su ure trećeg petog, ni po čemu posebne sride na četvrtak, ST je odavno u drijemežu, zaparan povremenim divljanjem auta niz Bušićevu što je sinonim za kratke ekskurzije seljačina u njihove proste nirvane, kroz otvoreni prozor puštam komarce, a po svemu sudeći vratija se susid pomorac (koji živi dva kata iznad), jer tako kara ženu da čujem i stenjanje i udarce okvira kreveta o zid, inače je mirno...
Ovo je ujedno i zadnji post, „Splićanistiku“ više pisat neću. Dvi godine je sasvim dovoljno vremena da se iz dnevničarenja iscidi sve što se može, da se razvodne i cinizam i ironija koje uporno tražim u sitnim detaljima da zaobiđem, prevarim osobnu rutinu. Prazan sam, majke mi. I dugujem si jedan dobar mentalni remont. Počevši od sad – u frižideru imam bocu piva i kvarat torte, sašit ću to, raznježit se pinku pa idem leć jer se dižem na posa za nekoliko sati. A ako se nekom čini da sam ukupnim pisanjem „Splićanistike“ možda osta nedorečen ili slično, evo jedan savjet: čitajte između redaka - tako ispadne duplo. Laku noć.
Gero
P.S. Željezice, jes ti skupila one moje noževe i pirune kad ste gibali ća s Majdana?
Post je objavljen 03.05.2007. u 02:06 sati.