Marketing
zabranjeno pušenje
Ne znam dal sam perfekcionist, ali jednostavno kad nešto radim želim to napraviti dobro. Svi smo mi nekad luzeri i jednostavno ispadnemo prevareni, nikako nam ne uspjeva napraviti nešto. Nije da ne volim gubiti, uostalom ko voli? Ali, jednostavno ne volim da svi oko mene idu naprijed, a ja stojim, ne volim kasniti u nekim stvarima, ne volim bit u krivo vrijeme na krivom mjestu, ne volim osjećaj da nešto prolazi mimo mene a ja ne sudjelujem. Nekad ne uspijemo, mogu podnjeti neuspjeh u sitnim stvarima, ali ako je on u većim, meni važnijim stvarima, nije mi ugodno, prorade mi živci, postajem depresivna, nestrpljiva. Nije mi lijepo kad drugi likuju nad tudjim neuspjesima. A isto tako me živcira ona napetost, kad stalno moraš bit nasmješen i šutit samo da se drugi ne bi podsmjehivali u slučaju da vide da si nezadovoljan. Isto tako me živcira njihovo stalno ukazivanje da ovo ne radiš dobro, da si ovakva onakva. Odmjeravanje od glave do pete, likovanje u smislu a tebi nije uspjelo a meni je ili slično. Jednostavno iz inata, ne želim to dopustit, i baš me briga što mi govore, baš me briga za njihove savjete kao dobronamjerne da da, moš mislit, baš me briga za nasladjivanja, jer nisu oni toga vrijedni, nisu vrijedni da stanem, nisu vrijedni da se povlačim, jer nisu ništa bolji. ne želim pušit.
Post je objavljen 02.05.2007. u 23:28 sati.