Ima nešto u trendovima.
Ne vjerujem više u ljude koji navodno diktiraju trendove. Bar ne otkad sam primijetio da trendovi često nastaju spontano – tako da se razni «mi», neovisno jedni od drugih, u isto vrijeme sjete ideja ili nam iste stvari padnu na pamet. Uglavnom kao reakcija na one prethodne, a ponekad možda zato jer je vrijeme za nešto odjednom sazrelo. Pa svi odjednom shvatimo isto.
Recimo, prije tjedan dana sjedio sam na kavi na utrinskom placu i pio kavu čekajući da krenem na put, kad evo Gundre, mog starog frenda. Zujao je po placu jer je bio na godišnjem, zapravo je uživao i zapravo nije znao kako da ubije vrijeme. I veli, ne zna je l' bi možda kupio novine. Ja mu velim da to nikako ne napravi jer su u novinama sve samo loše vijesti. A on veli, pa da, šteta što nema goodies-novina. Malo me zaprepastio tim izrazom pa sam ga upitao je li to izmislio, što bi bila nevjerojatna koincidencija jer na Radiju 101 nedjeljom u pola sedam ide emisija «Goodies» koju čine isključivo dobre vijesti. Ali ispostavilo se da Gundra na radiju jedino sluša «Goodiese» i vremensku prognozu.
I sad, gdje je u svemu tome spontani nastanak trenda?
Pa, u tome da sam prije nekoliko mjeseci potpuno svjesno prestao čitati novine ili slušati vijesti (nisam to ni prije radio, ali ne namjerno, već zato je me nisu zanimale. A sad sam baš, ono, odlučio). A počelo je to jednog jutra dok smo Darko i ja u kafiću listali novine i skenirali naslove: ubio, ukrao, prevario, prisilio, izgorio, osudio, .....to su glagoli iz novinskih naslova. A to sve gutamo, ulazi u nas i zagađuje nas. Uz takve vijesti ne možemo postati bolji niti se osjećati bolje, baš kao niti od loše hrane. David Icke bi rekao – namjerno nas strukture drže u strahu. Ali nećemo sad u teorije zavjera.
Ovom prilikom meni je već dovoljno zanimljivo i to što je Gundra neovisno o meni došao do istog zaključka, baš kao i autorica emisije Goodies.
Ali daleko smo od kraja. Dva dana kasnije, u redakciji Obrazovnog programa Hrvatskog radija, čekao sam montažu koju imam petkom, kad me jedna mlada suradnica pomalo bojažljivo upitala mogu li joj dati savjet. Nedavno je čitala knjigu «Koji k...uopće znamo» i nevjerojatno otrkiće joj je predstavljalo to što nakon nje nekako super osjećala i svakako bi to htjela ponoviti pomoću drugih sličnih knjiga, pa ako bih joj ja mogao koju preporučiti. I jesam, Polje, Holografski svemir i još neke, ali nije to sad bitno.
Bitno je što je i ona sama došla do sličnog zaključka kao Gundra, Radio 101, Darko, moja nevrijednost...
Niti tu nije kraj.
Dva dana kasnije na telki je bila emisija Branimira Bilića, koja se inače bavi meni nerazumljivim temama, ali u njoj se odjednom našao neki simpatični profesor s Hrvatskih studija koji je objašnjavao kako mediji neprekidno šire samo loše vijesti. Naravno, suočen je sa prastarim argumentom da katastrofe prodaju novine, ali on je smatrao da to nije točno, da ljudi čitaju loše vijesti samo zato jer im se njih servira, ali da bi radije čitali dobre vijesti. Kojih zaista ne nedostaje, rekao je on, a tu tezu možete i sami provjeriti svake nedjelje u pola sedam navečer upalivši «Goodies» na stojedinici.
Nadam se da kod opisanih događaja nije tek riječ o nekom malom sinkronicitetu nego...o velikom sinkronicitetu. Nekom novom trendu, zapravo. I da će jednog jutra svima dopizditi loše vijesti i ružne priče te da će im prestati pridavati značaj koji im ne pripada.
Upravo sam se sjetio knjige «Cenzurirano 2004». To je godišnjak u kojem dvjestotinjak američkih profesora svake godine bira najvažnije cenzurirane vijesti te godine, kojima se nezasluženo nije pridala pažnja koja im je, prema njihovom mišljenju, pripadala. U spomenutom zborniku iz 2004, sjećam se, riječ je bila o zanimljivom istraživanju koje je govorilo kako djeca u nekim opasnim područjima Bliskog istoka žive u puno manjem strahu nego njihovi vršnjaci u američkim gradovima. Iz jednostavnog razloga - ne gledaju televiziju i ne čitaju novine.
Baš sam o tome razmišljao. Recimo, sjedim u Utrinama i pukne bomba u Črnomercu. Nisam čak niti čuo eksploziju, a ako o njoj nisam niti čitao, sva šteta koju je počinila ograničena je na mjestom gdje je eksplodirala. No, kad se narednih tjedana novine raspišu o njoj, kad krenu konstrukcije, teorije, tužne priče nastradalih, tada kreće strah. Odjednom, čovjek počne strahovati i da ispod asfalta nisu postavljene protupješačke mine.
Dakle, američki klinci u sigurnosti svojih domova žive u strahu, a klinci s bliskog istoka u opasnim zonama žive bez straha. I to zato jer ovi prvi gledaju, slušaju, čitaju, gutaju, bombardirani su lošim vijestima. Kakav je to uopće život temeljen na strahu od malih nogu?
Zato nemojte čitati loše vijesti nego čitajte samo dobre vijesti.
Nemojte niti pričati loše vijesti nego pričajte dobre vijesti.
Na kraju krajeva, tako ćete i sami postati - dobra vijest.
(ps. Da ne ostane sve samo na riječima, evo jedne dobre.....pjesme za kraj, najbolje koju je Elvis ikada snimio – po mojem objektivnom mišljenju.:-) Svjestan sam da me čeka ekskomunikacija iz ufoloških i parapsiholoških krugova zbog toga što se i Elvis našao preko ruba znanosti, ali naprosto nisam mogao odoljeti da s vama ne podijelim oduševljenje ovom pjesmom,s iguran sam da vam neće biti žao. Uostalom, ako obratite pažnju i na tekst, shvatit ćete da je i ova pjesma jedna od onih stvari od kojih se čovjek osjeća bolje. Plemenitije. To je ono kaj se računa, ne? Čitamo se!)
Post je objavljen 02.05.2007. u 23:23 sati.