PROF. DR. SC. IVO ŽANIĆ, SOCIOLINGVIST
Vrela psovki uvijek su u bijesu i jadu, samo što su ti osjećaji nekad individualni, a nekad ih neki događaji, neke kolektivne traume poput ratova, uključivši i nedavne, dignu na kolektivnu razinu, pa se onda u kombinaciji s drugim stereotipovima i s nekim realnim, povijesno uvjetovanim sociokulturnim razlikama, može učiniti da postoje psovački i nepsovački narodi. A ne postoje.
Sociolingvist, prof.dr.sc. Ivo Žanić, doktorirao je na temi o tradicijskoj kulturi i političkoj komunikaciji u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji od 1988. do 1992. godine. Autor je nekoliko knjiga i niza eseja u kojima se, između ostaloga, bavio jezičnom politikom, političkom komunikacijom te sociokulturnom pozadinom prošloga rata. Prof. Žanić danas predaje hrvatski jezik i novinarsku stilistiku na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti.
MORBIDNOST I NEKROFILIJA
Prema rezultatima jednog istraživanja, Hrvati su, uz Talijane i Mađare, najveći psovači u Europi. Zašto toliko psujemo i gdje su ta nepresušna vrela psovki?
– Ozbiljna sociološka i sociolingvistička istraživanja pokazuju da se nakon Prvog svjetskog rata u većini europskih zemalja počelo psovati više, kreativnije i javnije, da su se baš u poratnim godinama raširile neke danas popularne psovke... Ukratko, zadovoljan i socijalno stabilan čovjek ne psuje, ili psuje bitno manje, pa bio anacionalni ateist ili pripadnik koje mu drago vjere ili nacije.
Otkud toliko morbidnosti i nekrofilije u ovdašnjim psovkama?
– Morbidnost i nekrofilija naprosto su, po naravi stvari, bit svakog psovanja i svakog pokušaja da se drugoga ponizi i uvrijedi, i u tom su smislu univerzalni jer je svako ljudsko biće, u svim kulturama, osjetljivo na svoje umrle bližnje. Smisleno je jedino analizirati jesu li u nekoj kulturi ili društvu takvi sadržaji u psovkama manje ili više zastupljeni s obzirom na konkretna povijesna iskustva, navike ili društvene mode.
Pokušaji doslovnih prijevoda »naših« psovki na druge jezike (npr. »Jxbo te ćaćin ćaća« na engleskom bi glasilo: Your father's father fucked you!) uglavnom su komični ili besmisleni. Svjedoči li psovka o bogatstvu jezika ili (ipak) o nedostatku komunikacijske pristojnosti?
– Psovke pripadaju frazeologiji, a frazeologija je u svakom jeziku povijesno i sociokulturno najspecifičniji dio, pa time i najneprevodiviji. Psovke, također, po naravi stvari sadržavaju i snažnu emocionalnu komponentu, a javno iskazivanje emocija redovito je kulturološki i socijalno određeno, naslonjeno na tradiciju i norme svakoga društva. Čak i kada svjesno razbijate norme, vi ih na određen način priznajete, uzimate ih u obzir i pokazujete da ih poznajete, samo što prema njima zauzimate oprečan stav. Zato i primjer koji navodite, ili bilo koji drugi, ne treba ni pokušavati prevesti, osim za šalu, nego mu valja potražiti sociokulturni i psihološki ekvivalent.
PREDMAMIĆEVSKO I POSLIJEMAMIĆEVSKO DOBA
Neke javne osobe, poput Zdravka Mamića, stvorile su o sebi stereotip psovača, čime su postali još zanimljiviji medijima. Ima li smisla cenzurirati psovke ili ih treba pustiti da nezaustavljivo teku i svjedoče o živosti svakodnevnog govora?
– Zdravko Mamić je doista osoba čija se pojava u javnom životu može uzeti kao prijeloman trenutak u javnoj promociji psovke kao legitimnoga ili barem toleriranoga oblika komunikacije, čak kao nečega zabavnoga, svježega i atraktivnoga u javnom diskursu. Bar što se medija tiče, povijest javnog psovanja u Hrvata dijeli se na predmamićevsko i poslijemamićevsko doba. Ni novinari nisu nedužni. Umjesto da se takva osoba društveno ignorira, ona postaje zabavljač, naš alter ego koji izgovara ono što se sami ne usuđujemo, a draška nam maštu. On je navodno hrabar i nekonvencionalan ondje gdje smo mi strašljivi i staromodni. Mamić u tom aspektu zaista jest neka vrsta simboličnoga delegata koji psuje umjesto nas i za nas. On ujedno pokazuje treći psihološki izvor psovke, osim bijesa i jada, a to je bahatost, odnosno shvaćanje da se društvena moć mora iskazati radikalno u svim sferama, pa onda i jezičnoj – radikalnim rječnikom, dakle psovkom.
Za razliku od totalitarizma, u demokraciji ne mogu postojati zabranjeni ljudi ni zabranjene teme, pa onda ni zabranjene riječi. To je tako na formalnoj ili zakonodavnoj razini, ali stvarnu, životnu regulaciju društvenog ponašanja, stvarnu odgovornost za nj, trebali bi preuzeti mediji i svi sudionici javnog života na temelju osjećaja za neke opće društvene norme i vrednote. Ali, takva se kultura u nas tek izgrađuje. Vidjelo se to kada su sportski novinari reagirali na Mamićev javni diskurs tek kada je izravno uvrijedio neke među njima, a dotad su se natjecali tko će ga sočnije citirati. Načelno govoreći, novinar bi trebao iznaći neki opisni, aluzivni način da ipak prenese i psovku kada se ona pojavila na važnoj točki javnog života, jer čitatelj ima pravo i na informaciju o tome, ali bi ujedno trebao izbjegavati doslovan prijenos, jer se time i sam spušta na psovačku razinu.
Novi list – Pogled, 17.03.2007.
Post je objavljen 02.05.2007. u 23:09 sati.