Bezvoljnost uzima maha. Nis mi se ne da, ono sto me nedavno zaintrigiralo i odusevilo postalo mi je dosadno. Nemam volju za rad, niti ucenje novih stvari, slabo funkcioniram. Ocajan sam i jadan. No kad se okrenem poslu, prisilim se da radim nesto konkretno onda mi takve misli odu iz glave i malo, ali sasvim malo mi je bolje. Jos nisam procitao knjigu Dorothy Rowe, a na kraju tek daje savjete kako izaci iz vlastitog zatvora. Mozda otkrijem nesto novo. Sutra kod psihicke, da vidim kako cemo dalje s lijekovima i ima li uopce smisla zivjeti.
Trcao danas nisam, ali jos nije kraj dana, nadam se da cu se uspjeti prisiliti. Trcanje je komponenta terapije koju provodim tek 2 dana, a svaki pocetak je tezak, pa se mozda i zato danas osjecam potisteno. I to sto je srijeda ali je zapravo ponedelek, a svi znamo zakaj ja ne volim ponedelek.
(16h) Stvarno mi je danas sve besmisleno. Osjecam se tocno kao pred 3 godine nakon par tjedana lijekova. Obratio se za pomoc nakon sto sam sjedio i buljio tupo u prazno, nakon toga bacio lijekove te opet sjedio i tako tupo buljio. Sad isto buljim tupo, nemam motivacije, ne usudim se traziti pomoc osim kad je to bas nuzno a i tada mi se cini da sam ispao glup. Ne znam stvarno je jadno, zivot nema smisla. Taman se covjek nesto ponada i onda se vrati u surovu realnost. O cemu da pricam djeci? Kako ih ceka bajka i ljepota? Ili im reci gorku i ljutu istinu? Ni jedno ni drugo nije dobro rjesenje. Stvarno mi dodje da se ubijem, jedino me tjesi sto to navode kao uobicajenu pomisao u prva tri mjeseca lijecenja. Nemam volje ni za sto. Ne osjecam se produktivnim na poslu, korisnim doma, a ni prihvacenim u drustvu. Nigdje ne vidim svoje mjesto. Osim mozda trceci po sumi koja je nazvana po mojem imenjaku, ali niti za to nemam volje. Imam jos doduse fore do navecer da se prisilim.
Cemu se oko icega truditi? Sve je besmisleno i glupo. Naucis se trideset i kusur godina zivjeti na jedan nacin i kako to sad promijeniti? Nema sanse. Navika je najjaca sila i nista joj ne mozemo. Mogu jedino raditi telca od sebe pisuci ovo pred cijelim svijetom da svi vidite kakva sam budala. Neki su me mozda i prepoznali - e da to sam ja! Nikad vam nisam pokazao kako se osjecam, uvijek sam sve gusio u sebi, i ta nagomilana frustracija koja je prerasla u bijes dovela me do depresije. Prije sam bio na Ozujskim i Karlovackim, danas na antidepresivima, a sutra vjerojatno u ludnici.
Glavobolja mi je naletila u nekoliko bljeskova tijekom dana
(20h) Trcao sam uz povecanje, sad je shema (150, 200, 250). Nije da mi cvjetaju ruze ali kao da mi je neki teret skinut sa ledja. Kaze u Mayo clinic da treba umjereno vjezbati 20-40 minuta vecinu dana u tjednu. Pokusat cu se drzati toga ostatak svog zivota :)
Post je objavljen 02.05.2007. u 14:39 sati.