Možda je tek pokoji zalutali nestašni oblačak lebdio iznad grada koji je proživljavao svoju neviđenu dramu. Na nebu se ništa od tog ljudskog košmara nije moglo primjetiti; sve je proticalo u savršenoj dosadi u kojoj i najsmireniji građanin može uživati možda tek pokoju minutu, a onda razapet na križu svojih misli o razložnosti svega počinje vapiti za nemišljenjem, za odmorom koji je jedino moguć u radu i pokretu. Čovjek ne miruje, to je geslo grada, građanin se kreće, pa makar bilo gdje, makar bilo kakvim poslom. Stanovnici gradskih prometnih prašuma svakog dana obave po jedno herojstvo za koje bi u ratu ni manje ni više, nego dobili kakav orden za hrabrost. Pješaci izbjegavaju sudare s izluđenim vozačima koji kao ajkule oko sitne morske ribe kruže satima oko možebitnog parking mjesta. Vožnja gradom znači i pristanak na prolaženje jednog od najužih duševnih tjesnaca u kojem ćete trubiti i biti trubljeni onda kada to najmanje očekujete. Pokazat ćete svoje ljudsko zvjerstvo nekom potpuno nevažnom, nevinom, nepoznatom, nekom kog na svu sreću nikad više nećete vidjeti, iskezit ćete mu zube, lamatat ćete šakom po zraku, a onda ćete se, osvetnički, svom snagom obrušiti na gas i ugroziti dvadesetak života, jer ste na prijašnjem križanju doživjeli najveću prometnu nepravdu koju je svijet ikad vidio. Potom ćete vi vidjeti svoje. Krvoločni će vas vozači naprosto proždrijeti!
“Pizdatimaterina…tirazbijemglavuitebiautu…jebemtimateritebiiautu….dati…jebem”
Urlanjem, savanskim, bolnim kricima, prijetećim, ubilačkim grimasama iza kojih ne stoji ništa nego pusta želja za uništenjem; vjerojatno će i u vama probuditi iste, ako ne i jače pobude. Nagoni urbanih ljudi su skriveni, dugo i predugo potisnuti i zakopani, a onda… Odjednom grad postaje pakao u kojem zapravo niko ne preživljava osim podzemnih monstruma koji se uvlače u sve pore života, da bi ga potom malo-pomalo ugasili. Imena tih monstruma nisu nepoznata našoj javnosti; Očajna Izvjesnost, Ludilo, Depresija, Dosada, Strah, Košmar, Inercija, Čemer, Praznina i Jal. Oni bujaju na ovako plodnom tlu, rodbinske su im veze jake, lobi je to koji kontrolira život i drži ga debelo u smrti. Slabost građana najveća je snaga ovim oživotvoriteljima mrtvila, tim mesarima koji iz dana u dan sve više iskasapljuju sreću, da bi je potom pretvorili u najjeftinije surogate koji nisu dostatni niti za zrno istinskog smijeha. Da, u grotlu je vruće, duhovna pustoš žeže jače od ljute trave, nemogućnost smijeha najljuća je rana… Tko, tko će se sad nasmijati?
Tko?
Post je objavljen 02.05.2007. u 12:07 sati.