Kad ljudska bića slušaju glazbu ne reagiraju samo na 'zvuk'. Ljudi glazbu mogu doživjeti fiziološki (npr. promjene u brzini otkucaja srca); pokretom; kroz raspoloženje i osjećaje; i spoznajno (kroz znanje i sjećanja, koja mogu biti osobna ili pak povezana sa samom glazbom, odnosno stilom ili povijesnim razdobljem slušane glazbe).
Činjenica da se glazba višestruko procesuira (obrađuje), te da ima fizički, emocionalni i kognitivni utjecaj, možda je ključ za razumijevanje njezine snage. Premda životinje mogu zamijetiti razlike u zvuku, a neke čak mogu razlikovati kompozitore i stilove glazbe, one ne mogu pamtiti melodije i druge holističke vidove glazbe, odnosno ne mogu percipirati glazbu u svoj njenoj cijelosti i značenju. Međutim, svejedno reagiraju na glazbu. Pokazalo se da se krave spremnije voljnije na mužnju kad im se pušta glazba. Ovo ukazuje na to da neki prilično primitivni mehanizmi mozga sudjeluju u barem dijelu našega reagiranja na glazbu.
Dijelovi mozga koji procesuiraju glazbu razvijaju se u kasnijim stadijima trudnoće. Oni se sastoje od razgranatog neurološkog sustava koji je raširen cijelim mozgom, ali koji ima specijalizirana područja koja se bave različitim vidovima glazbenog ponašanja. Obje su moždane polutke uključene zbog složenosti glazbenih iskustava koja mogu sadržavati auditivne (slušne), vizualne (koji se tiču slika), kognitivne (koje se tiču razmišljanja), afektivne (koje se tiču osjećaja i senzacija) i motoričke sustave. Lijeva polutka obrađuje informacije na primarno verbalni, slijedni, logički i analitički način. Desna polutka funkcionira više u neverbalnom, holističkom (doživljajnom na razini cjeline), intuitivnom i sintetičkom ozračju. Mnogi od ovih pod-sustava koji sudjeluju u procesuiranju glazbe imaju i ne-glazbene funkcije.
Promjene u organizaciji i funkcioniranju mozga mogu se očekivati kada je u pitanju uvježbavanje bilo koje visoko razvijene vještine, a glazba u tomu nije iznimka. Osobe s visokom razinom glazbene izvježbanosti pokazuju značajno veće koherencijske vrijednosti (međusobne povezanosti) na EEG snimkama te veću lijevu planum temporale (struktura koja se nalazi u obje polovice mozga povezana s funkcijama jezika, kod normalnih, zdravih osoba obično jednake veličine), posebno ako je njihovo glazbeno obrazovanje počelo prije sedme godine ili ako imaju tzv. apsolutni sluh. Motorički dio korteksa (moždane kore) koji upravlja prstima također se povećava kao reakcija na lekcije, i fizičke i zamišljene.
Zbog mnogih načina na koje se glazba može doživjeti, glazbeni je dio mozga naročito pokretan. Amusia je termin koji se koristi na gubitak dijela glazbenih funkcija nakon oštećenja mozga. Amusia može biti globalna, odnosno općenita i specifična ili konkretna. Osoba može na primjer dobiti moždani udar i izgubiti sposobnost da čita note, pjeva ili svira neki instrument ili da razumije glazbu ili se može dogoditi kombinacija ovih mogućnosti. Način na koji različite glazbene vještine funkcioniraju nezavisno može se vidjeti u načinu na koji ponekad znamo i prepoznajemo neku melodiju ili glazbenu frazu koju čujemo, ali se ne možemo sjetiti njezinog naslova ili kompozitora premda smo svjesni da posjedujemo to znanje.
Mnoge reakcije na glazbu nisu fiziološke nego emocionalne. Manje je istraživanja koja se bave neurobiologijom osjećaja nego istraživanja koja se bave drugim vidovima ljudskog funkcioniranja, a posebno kad je riječ o emocionalnim reakcijama na glazbu. Trenutno se smatra da naše osjećajne reakcije na zvuk (bilo glazbe, bilo neki drugi) kontrolira amigdala (ganglijska nakupina u mozgu kod planum temporale koja upravlja osjećajima). Ona procjenjuje osjetilne podatke koji dolaze u mozak da bi im dala emocionalna značenja. Ona dobiva podatke o osjetilnim informacijama izravno i brzo iz talamusa, koji pak djeluje kao pojačalo signala za dolazeće informacije, prije nego ih procesuira svjesni dio mozga koji razmišlja, korteks (moždana kora). Informacije se dobivaju i iz korteksa, ali sporije. Ovo objašnjava one trenutne i ponekad nezgodne u društvu reakcije na glazbu koje se dešavaju automatski, na primjer, kad se rasplačemo nakon što čujemo dijete kako pjeva, ubrzamo vožnju kad se na radiju začuje vrlo uzbudljiva glazba. Putovi kojima stižu informacije iz korteksa traju dulje jer dulje obrađuju pristigle informacije, ali oni daju cjelovitiju kognitivnu procjenu situacije. Želimo li se izraziti glazbenim terminima rekli bismo da kognitivne informacije evociraju sjećanja koja se odnose na određenu glazbu koju slušamo. Ovo također može utjecati na naše emotivno reagiranje na glazbu, ali budući da smo ga svjesni, vjerojatno ćemo kontrolirati svoje reakcije.
Amigdala usko surađuje s hipotalamusom, dijelom mozga koji pokreće emocionalno ponašanje. Ovo omogućuje da brzo reagiramo na stimulanse, odnosno događanja, posebno kad su te reakcije važne za naše preživljavanje. Jedna od glavnih neuroloških komponenti emocija je autonomni živčani sustav (Autonomic Nervous System - ANS). On ima dva dijela, simpatički, koji priprema tijelo za borbu ili bijeg, i parasimpatički koji djeluje tako da čuva energiju. Simpatički sustav daje tijelu energiju ubrzavajući otkucaje srca, stimulirajući proizvodnju adrenalina i drugih neurotransmitera (živčanih prijenosnika) i poticanjem pretvorbe glikogena (kemijski spoj u tijelu) u energiju. Parasimpatički sustav usporava otkucaje srca, potiče probavu i izlučivanje sline. Rezultati istraživanja pokazuju da različiti tipovi glazbe stimuliraju vidove oba ova pod-sustava.
Na isti način na koji ponekad reagiramo na glasnu buku, možemo i trenutno reagirati na zvuk glazbe bez svjesnog razmišljanja. Kako glazba mijenja ritam, raspon visine glasova i boju, te će se promjene pratiti i naš će autonomni živčani sustav reagirati. Te se promjene prate i na višoj razini, te im se pridaje značenje. Ovdje su važna naša očekivanja o prirodi glazbe koju slušamo. Ako se glazba ne slaže s našim očekivanjima, vjerojatno je da ćemo na nju emocionalno reagirati. Glazba postavlja očekivanja i težnje kod slušatelja koji su upoznati s određenim stilovima. Ovisno o načinu na koji će se ta očekivanja ostvariti ili razriješiti može doći do različitih emocionalnih reakcija.
Istraživanja također ukazuju da limbički sustav (prsten međusobno povezanih struktura oko hipotalamusa u mozgu u vezi sa sjećanjima, osjećajima, i dr.) sadrži veliki broj receptora koji su vrlo osjetljivi na prisutnost kemijskih spojeva u mozgu, kao što je endorfin, koji smanjuje osjećaj bola. Čini se da slušanje glazbe u nekim okolnostima potiče oslobađanje endorfina što posljedično izaziva emocionalne reakcije. Ovo je posebno važno za medicinsku uporabu glazbe. U medicini se sve više prepoznaje važnost interakcije između tijela i uma. Znanstvenici sugeriraju da ono što se događa u svjesnom umu utječe na tijelo. U ovom je pogledu posebno zanimljivo istraživanje koje se odnosi na imunosni sustav. O ovome će biti riječi kasnije.
Istraživanja koja ispituju način na koji mozak obrađuje glazbu ukazuju da ne postoji lagani način na koji bismo mogli predvidjeti učinke glazbe na ponašanje pojedinca. Premda ljudi kao vrsta možda dijele mnoge automatske reakcije na zvuk, naše su svjesne reakcije, a koje dijelom prenose i naše emocionalne reakcije, jedinstvene. Na njih utječu naša prethodna iskustva s glazbom. Ta su iskustva djelomično određena našom kulturom, društvenom skupinom unutar nje, godinama, spolom i eventualnim glazbenim obrazovanjem. Uz to, svaki pojedinac posjeduje jedinstveni niz sjećanja koji 'pripada' svakom glazbenom iskustvu. Njih će dozvati određene pjesme, melodije ili dijelovi glazbenih djela. Ta sjećanja mogu biti povezana s raznim događajima, osobama, aktivnostima, mjestima, osjećajima i drugim osjetilnim iskustvima. Ova razina individualnosti znači da će biti iznimno teško točno predvidjeti utjecaj glazbe na ponašanje bilo koje osobe. No, premda možda ne možemo predvidjeti individualne reakcije na glazbu, istraživanja su pokušala identificirati opće trendove u odnosu između glazbe i ponašanja.
Prenosimo:ZAMP
Post je objavljen 05.05.2007. u 08:00 sati.