Marketing
Pogreške
Par trenutaka prije, razmišljala sam o čemu ću pisati da popunim ovaj prostor. Nisam se sjetila ničeg poučnog ili vrijednog divljenja. Cijelo vrijeme po mislima mi se motala tuga koju trenutno osjećam. Željela sam to podijeliti s nekim, ali nikom nisam htjela priznati svoj poraz, nisam im vjerovala. Kao saveznika i vječnog prijatelja izabrala sam ovu prazninu zato što sam znala da me ona neće osuđivati zbog počinjenih pogrešaka. Nekima se ova priča neće činiti ni po čemu posebna i izdvojena, ali meni se dogodila stoga ne mogu biti suviše objektivna.
Još jedan u nizu mojih propalih pokušaja da ostvarim iskren kontakt s nekim tko će me shvaćati i podržavati u svakom mogućem scenariju mog života.
Sad otišao je, ostavio me po ne znam koji put, ukazujući mi na to da mu nije stalo. Vjerujte, ponekad se poželim naljutiti na njega, ali jednostavno, nešto mi ne dopušta. Zauvijek me pridobio svojim pričicama, zbunjenim izrazom lica, odsutnim pogledom i samo meni upućenim, dječačkim osmjehom. Kada bolje promislim iako mu to nikad nisam željela otvoreno priznati, voljela sam ga... Voljela sam njegovu čudnu kosu, njegov miris, oči, njegove naočale napukle u jednom kutu, njegovu osobnost, apsolutno sve. Poznavati nekog kao što je on, značilo je dobro se zabavljati, čak i plesati na kiši. Čudno je kako još uvijek pamtim sve što smo zajedno radili, o čemu smo pričali. Sumnjam da je njemu u mislima ostalo išta od onog što smo prošli.
Jednom mi je napisao: ''Budi zadovoljna sa mnom ako sam ti dovoljan. To ti nitko ne može oduzeti. Onakav sam kakvim me doživiš bez obzira na mene.'' Tada mi nije rekao da taj 'nitko' ne uključuje njega sama.
Na rastanku bi mi šapnuo da ćemo se, i onda kada budemo stari i u braku s nekim drugim ljudima, viđati na našem mjestu.
I onda, nakon ohrabrujućih riječi, ostavio bi me... Svakim danom bih iščekivala da se javi, da pošalje poruku. Bez obzira na to kako ona glupa bila, znala bih da još uvijek misli na mene. Ali ništa, ne bi se javljao danima, ni odgovarao na moje pozive i poruke. U trenutku kada bih izgubila svaku nadu, srela bih ga negdje. Govorio bi mi kako ne može bez mene, da ga nije briga za druge i ja bih nasjela na to i sve opet ispočetka. Zaboravila bih sve što se dogodilo.
I nije važno koliko me drugi ljudi smatrali umišljenom, on je uvijek pronalazio način da ubije moje lažno samopouzdanje. Iako to nije radio pred drugima osjećala sam se tako bezvrijedno... možda zato što mi je toliko značio. Duboko u srcu znam da nikad neću biti dovoljno dobra, nikad neću biti dovoljno lijepa za njega...
Post je objavljen 01.05.2007. u 21:47 sati.