Ako mama bude ovo čitala, bit će mi jako neugodno...
Zato upozorenje, mama, ovdje nemaš ništa zanimljivo za pročitati pa te lijepo molim, prekoči ovaj post.
Ok?
A to vrijedi i za tatu.
A bome i za Petra isto.
Ok?
A sad možemo dalje...kad smo sigurni da obitelj ne čita...
Mislim da sam se zaljubila...
Hm...
Samo mislim...
Mislim da neznam kakve su mi šanse...
I da me to baš zabavlja...
I mislim da mi je jako bed, bruka, sramota, rumenilo na obrazima, hihotanje, oboreni pogledi, knedla u grlu...tako bed, bruka, sramota (ovdje dopišite vama drag sinonim).
Vezano uz prošli post...vezano uz osobu spomenutu u prošlom postu, vezano uz osobu u rodbinskoj vezi s mojom ujnom, osobu muškog roda.
Ima jedna situacija koja se ponavlja na svakom slavlju ovakvog oblika i ove hrpe ljudi...od krstitaka, pričesti itd...
Ima jedna situacija koja me pomalo već izluđuje.
Ja sam jako draga ujninoj mami, impresionirala sam ženu svojom brigom za obiteljsku klinčadiju, time što sam malu Ivu spasila od samozapaljenja koje je umalo izazvala promatrajući plamen svijeće zapaljenje povodom Svijećnice, impresionirala sam je valjda samim time što sam ja...(kako umišljeno zvuči ovo ou jes)
No dobro, žena me obožava.
I svaki put mi priredi opći šou "Kako spojiti prekrasnu Teu i njezinog sina".
A bome, ima žena pomoć vlastitih joj kćerki...
A ni moj ujak ne zaostaje u tome...
A kako izgleda to kad je taj dotični ujnin brat tamo?
No da dečku damo ime, zaslužio ga je...Josip mu je ime...
Hm, Tea i Josip zbog toga nikada nisu istoj prostoriji.
Tea i Josip nikada nisu u blizini...
Tea i Josip progovore ukupno dvije suvisle rečenice.
Ju-hu igrokaz!!!!
Tea (priža ruku i smiješi se): Hej bok, pa kako si?
Josip (pruža ruku i smiješ se): Hej bok, pa kako si ti?
...............Prođe 7h........
Josip (priža ruku i smiješi se): Ajde bok, vidimo se.
Tea (priža ruku i smiješi se): Sretan put.
I da, svjesna sam činjenice da sa svima progovorim više od toga.
Da sam se skompala sa njegovim sestrama, da čak više pričam s muževima njegovih sestara nego s njim...
A to se događa samo zato kaj mi je bed...
Nevjerojatan bed.
Užasan bed.
A skužila sam da ni njemu nije baš lako.
Prestrašno je to što one izvode.
I neću vam nabrajati jer bi post bio predug.
A ja bi definitvno s tim dečkom htjela progovoriti više od te dvije rečenice.
I reći mu da mi je bed kad one to rade i da zato ispadam glupa plavuša.
I reći mu da mu ne treba biti neugodno jer nije moja namjera da nas upare.
Mada se ne bih bunila.
Ne bi bio problem kad bi dotični ujnin brat imenom Josip bio nezgodan i neinteresantan dečko.
Lako bi ja s njim onda.
Ovako je teško za poludit...
Refleksno ga izbjegavati a da to u biti ne želiš...
Katastrofa.
U jednu ruku mi je drago što to one rade, a u drugu nije jer bi sve bilo 6 puta bolje da se možemo normalno ko ljudi porazgovarati.
I uopće vidjeti jel dečko daje znakove života, zainteresiranosti i slično, jer sada čak nemogu niti provjeriti dali uopće ikada gleda u mome smjeru.
Ali tu ima još jedan problem...
Slijedeće 4 godine neće biti ovakvih druženja, sve do Katarinine krizme...predugo vremena... i neće biti prilike za druge susrete...na kojima bi ja to testirala...
Sad imam samo soluciju da preispitam jednu od sestara o njezinom viđenju te situacije...pa ću znati više...
Ne mogu izdržat...
Moram znat...
Jedino me za sada veseli činjenica da su me natjerali da ga slikam s malom Anom pa sad svako tolko buljim u sliku...
I gugla sam njegovo ime...
Koji sam ja frik...
Katastrofa...
I znate kaj...uspio mi je iz glave izbaciti onog malog kaj me "opsjeda" već godinu dana...
Pa barem je zaslužio jednu kavu za to...
Post je objavljen 02.05.2007. u 00:12 sati.