osjećam se onako kako se nisam osjećala još od onog vremena prije no što sam prešla granicu.
draga,
sjećaš li se onih dana kad smo pisale tako nepovezane riječi??
riječi koje su samo nama nešto značile??
sjećaš li se kako smo bile uvjerene da smo nekako posebne jer nas u stvari nitko ne razumije,
a opet, svatko shvaća na svoj način??
sjećaš li se kako smo pokušavale shvatiti?
sjećaš se kako smo neprestano tražile smisao?
sjećaš li se kako smo voljele tratinčice, šarenilo, neonska svjetla, požutjelo lišće i osmijehe??
ma sjećaš li se samo toga kako smo sve voljele?
sjećaš li se kako smo se godišnje možda dva puta vidjele, a uvijek bile tako...blizu...??
sjećaš li se kako smo voljele biti na ''drogama''??
ooo da. nitko nije shvaćao dobro kao mi koliko se možeš nadrogirati bojama i riječima...
melodijom, pjesmama...
sjećaš li se kako smo uvijek jedna drugu tjerale na sreću? nismo dopuštale suze...
a potajno smo plakale.
nikad neću znati je li tako bilo i kod tebe, ali, naslučujem da si i ti plakala.
jer si znala da naš savršeni svijet nikad neće postojati.
ni u jednoj dimenziji naše mašte. jer smo previše razmišljale. i previše se trudile učiniti ga lijepim.
a sjećaš li se kako smo voljele balončiće od sapunice??
sjećaš li se tog dana kada smo bile zajedno??...puhale balončiće, plesale bose u svečanim haljinama...nogama dodirivale vrući asvalt u gluho doba noći...
sjećaš li se kako nisam više mogla stajati pa sam puzala po parku??
sjećaš li se kako smo tada shvatile da se bojimo nestati??
rekla sam ti da se bojim umrijeti.
ti si samo šutjela.
ti si bacala latice ruža pod njihove noge a ja sam pristala bosti prste iglama...
ma uvijek sam ti popuštala.
hmm, a sjećaš li se kako smo se smijale kad smo obje oprale ruke prije nego što smo ušle u wc??
ooo da,. smijale smo se.
sjećaš li se kako si bila fascinirana dimom moje cigarete?? i kako si još uvijek tužna što ti ne možeš isto proizvesti...
sjećaš li se kako smo jele pizzu svaki put poslije kina??
kako smo se divile vjetru u kosi i tisućama svijetlećih točkica na ulicama zagreba??
sjećaš li se koliko smo se puta trebale vidjeti a uvijek bi nas nešto spriječilo??
i ja to nikad nisam radila namjerno. a ti se nikad nisi naljutila.
i sjećaš li se kad si mi rekla da će mi sisak danju puno više prirasti k srcu??
e pa, nisi znala da se to odavno dogodilo...
sjećaš li se mojeg izraza lica kad sam te ugledala te noći??
te noći kad te stvarno nisam očekivala. uvijek si me znala iznenaditi.
i iznenadila si me s tim crvenim ružem. kvragu. i uspjela si me nagovoiti da ga i ja stavim.
i kao i uvijek. sad ne mogu bez njega...
sjećaš li se kako smo do ranih jutarnjih sati kartale belu?? i kako smo varale??
a poslije bi nam bilo žao...
i sjećaš li se svih pjesama koje si mi poslala?? bez obzira na naše usporene kante...
uvijek si imala živaca.
i evo. upravo svira jedna tvoja.
i bilo je dobro dok je trajalo.
draga,
hvala ti na svemu.
u tako malo vremena, toliko puno uspomena si mi podarila.
i znam da nećeš ovo pročitati.
i nekako mislim da je i bolje tako.
jer čudan me osjećaj obuzeo...
i sramim se svega.
sramim se što mi toliko značiš.
jednostavno zato što znam da čak ni ti ne možeš shvatiti zašto.
a ti me uvijek shvatiš.
i da.promijenile smo se.
nema više onih tako lijepih postova.
jer, prerasle smo ljepotu.
za moju nothingman, jack, amelie i sva tvoja imena...