Marketing
Čigrasto sporovrtilo
Ne znam kako i kad, ali jedan dan me puklo da najdraža i ja imamo „pristojnu kolekciju“ albuma. Vinila. Sjećate se onih crnih 12“ plastičnih diskova s rupom u sredini?
Eh, što zbog nostalgije, što praktičnih razloga, ispred police s glazbenom linijom improvizirao sam stolić da upogonim stari Marantz TT-185. Vrlo brzo sam zaključio da u najboljem slučaju treba novi cartridge.
Nazvao sam Marantz servis … (Technomax)
„Dobar dan. Zovem u vezi gramofona …“
„Jooooj, gospodine samo to ne … ne gramofone …“
That does it … ostaje mi Internet. Našao sam cartridge, ali cijena je 20+GBP … što s poštarinom, špedicijom, carinom/porezom dođe preko trenutne vrijednosti gramofona.
I tako sam krenuo u virtualnu potragu za gramofonima. Uspio sam čuti jedan gramofon: Rega P3 s Denon DL-103R zvučnicom. Neke starije ploče iz 80-ih, kupljene u Jugotonu svirale su bez greške. Doduše, slušanje se završilo loše po zalihe Erdingera u obližnjem kafiću gdje sam sa skupinom znalaca odradio teorijsku pripremu. Na istom mjestu našli su se tadašnji i današnji predsjednik udruge Zagrebačkih audiofila. G'demit, ništa ne radim na pola, pa neću ni gramich kupiti na brzaka. Tko se čega sjećao drugi dan, o-tom-potom. Pale su i sumnje na kvalitetu tekuće problematike, ali ne i Regine perjanice.
Međutim, kandidata je bilo više:
Pro-ject: Austrijski poslovnjak kupio Češku tvornicu gramofona i od nje stvorio malo carstvo koje hara u segmentu tržišta koji pohode racionalni ljudi, čiji budžet ne prelazi bruto-proizvod omanjeg kraljevstva.
Rega : ponovo dobiva zastupnika u HR, još uvijek se proizvodi u Engleskoj … prema Stereophileu, P3 je daleko najbolji proizvod za vinil entuzijaste …
Roxan: na trenutak sam se zanio futurističkim izgledom, izvrsnim recenzijama i posebnim popustom zbog preseljenja tvrtke. Odustao zbog unipivot ručke i „glasa razuma“.
Vrtio sam se i oko Kuzme ili VPI, ali i tu je prvenstveno glas razuma nadvladao.
U igri je bio još jedan brand iz dobrih starih vremena: Thorens. Na žalost do mene je doprlo da su imali problema s motorima … a i domaći distributer ih je odbacio k'o vrući krumpir. Rekao bih da su priče bile točne.
I kukam tako Eddyu na kavi kako se moj favorit Rega P3 trentno nalazi u međufazi kada se stari model više ne prodaje, a novi još nije izašao. Poboljšanja na novom uključuju sve segmente: novo podnožje, novi motor (ex P5), nova ručka: RB-301 … ali dobavljivost – neizvjesna.
I tako sam čuo priču o NOS (new old stock) Sansuiju. Eddy ga je nabavio od ex njemačkog dealera Sansuija, koji je (bar) jedan neraspakirani komad ostavio za sebe. Eddy, stari Sansui fan, brzo se dogovorio s Nijemcem i kupio relikviju. Kao i obično, povoljnu cijenu pokvarili su troškovi transporta, špedicije i carine. Teška srca mi ga je ponudio, a ja sam ga odbio jer sam vrlo brzo skužio da je „Sansui Fan“. Dovoljan mi je i letimičan Google pogled po audio forumima da skužim tko je Sansui guru u ovim krajevima. Njemu je stajao na polici jer u Zagrebu trenutno nema ni ploča ni mjesta za gramofon. I završilo bi na tome da jednom prigodom nisam vidio tog „starkelju“ (mislim na gramich, a ne Eddya) i skoro pao na leđa. Piano finish kutija s masivnim aluminijskim tanjurom, DC reguliranim pogonom i Mikro Seiki ručkom s podešavanjem VTA, azimutha, tracking force-a (slika gore)…
Brzo smo se dogovorili … Uz malo kontaktiranja gurua analognih izvora saznao sam i koju zvučnicu da nabavim …
Kad sam konačno donio 10 kg tešku kutiju doma, ustanovio sam da su moji planovi za reorganizaciju komponenata u polici malo preoptimistični … te da se zanemarivanje drugih problema konačno okrenulo protiv mene i ugrizlo me za …
Međutim i na klimavom stoliću kojeg sam morao malo podložiti da se ne klacka, ovaj tenkić „grebe“ iz ploča informacije koje nisam znao da postoje.
Pohvalio sam se kolegama s posla koji su mi, iz samo njima znanih razloga, za prošli rođendan kupili set vinila. Pretpostavljam da se radilo o nekoj psini … samo mi je smisao za humor amputiran kad dobijem glazbu na poklon … Doduše, malo sam se zabrinuo kad sam dobio žanr koji praktički ne slušam, na mediju za koji nemam uređaja, ali … namjera se pika.
Vickasti odgovor ukazivao je na krizu 'srednjih godina' … ima logike, bući da me ne zanimaju auti … kupio sam vintage gramofon. Na sreću vickastog kolege, 'srednje godine' u mom slučaju donose smirenost, te sam lako prešao preko provokacije. Ili, bar sam se suzdržao do bolje prilike. I to se da naučiti s godinama ... :-)
Nisam spominjao nove 150, 180 ili 200g vinile … to je tek priča za sebe. Današnji vinili su kvalitetniji, ali i skuplji (nego CD-i). Teže ih je nabaviti ... no, kao što rekoh, ostavimo to za poseban post. Pored postojeće kolekcije uglavnom albuma iz 80-ih, nabavio sam i nekoliko "novih": Arne Domnerus - 'Jazz @ The Pawnshop', John Coltrane – 'A Love Supreme', oba na na 180g vinilu … glazbene i produkcijske poslastice. Vrebam Dave Brubecka – 'Time Out', Miles Davisa – 'A Kind Of Blue' i Charles Mingusa - 'Mingus Ah Um' …
Iskreno, na djelu je malo nostalgija, malo praktičnost, kao što sam već prije spomenuo, a malo i „bunt“ protiv ovih instant vremena. Razmislite, kada ste zadnji put sjeli i slušali glazbu 20-ak minuta u komadu? Sve češće se na računalima vrte playliste koje su generirane prema nekom algoritmu, a glazba služi samo kao zvučna zavjesa …
Ako mene pitate … ovo je jedini način da se sluša glazba. Sve ostalo je „konzumiranje“ … u nedostatku bolje riječi. [Fire Away Andy ...]
Do sljedeće prigode …
*hobbes*
Post je objavljen 01.05.2007. u 17:46 sati.