Marketing
Ubrzani slow motion
Aj pogodi ko je:
Željela bih iskazati neke svoje misli, ali me nešto priječi (standardni hrvatski jezik??? popravljamo se 
)... Puno misli mi prolazi kroz glavu, a ja nijednu nemogu uhvatiti da bi se ozbiljno mogla pozabaviti njom. Prebrze su za mene. One trče, a ja sam spora u trčanju. Jako spora. Ali zato mogu stvarno brzo hodati. Da se natječem s njima u hodanju bila bih puno brža od njih. Zagarantirano.
Ovo vrime (ipak se ne popravljam što se tiče govora) me doslovno polako ubija. Jebe me u mozak. Čupa mi udove jednog po jednog. Oči mi se povečavaju, skoro pa će iskočiti iz duplji i ostati visiti na mišićima ka u crtanima. Još samo minutu govori mi. Ali nakon svake minute isto to kaže. I dok stanice mog mozga polako odumiru (većini umru zbog alkohola i droga, al meni zbog vrimena), i dok tražim inspiraciju za življenje sivi oblaci ubijaju svaki tračak čovječnosti u meni. Svakog dana sve više i više blijedim. Jednog dana ću se probuditi okupana znojem koji će kliziti po zraku jer ću ja pa eto biti nevidljiva. I sve to zbog ovih sivih oblaka koje gledam kroz prozor. Ali ja bih htjela opet biti okupana bojama, šareniti se i upadati u oči zbog kombinacije narančaste i crvene s zelenim kravicama. Samo pitanje je kako to postići??? Obojati se temperama, flomasterima ili drvenim bojicama? Možda onim koje je najdugovječnije? Ili ipak ne? Možda onim što se najmanje zadržavaju tu pa da se mogu ispočetka opet bojati? Tako da druga boja odmah prekrije onu koja je izblijedila? Ali tko će pratiti svaku promjenu? Možda je ipak kombiniranje najbolje. Neke djelove obojati tako da budu dugovječni, tako da se ponose svojom dosljednosću, a druge često mijenjati da nebi upali u rutinu i letargiju iz koje je teško izaći. Da mislim da je to najbolje. Zlatna sredina u ovom slučaju.
Pozdravi: Marti, Sunari, Jopi, Deviću, Maji, Šonjiću, Šunjiću i susjedu.
Post je objavljen 01.05.2007. u 15:14 sati.