Pregled posta

JUČERNJI LIST

ZAŠTO EPH UNIŠTAVA ŽELJKU ANTUNOVIĆ?



EPH ne samo da ne podnosi Željku Antunović, nego je iskonski mrzi. Vjerojatno zbog "Večernjeg lista" i HRT-a, kao što ovaj izbor iz tektova sugerira, ali, nije to važno, jer možda i nije tako: možda je "Jučernji list" nešto što će nas sve izmiriti, cum venitas Dies Irae.
Važna je sumanutost, neviđena iracionalnost te mržnje: da u ovoj zemlji postoji ikakva čestita strukovna organizacija novinara, EPH bi odavno nakon ovakvih tekstova umuknuo: u tekstu koji sljedi, a koji je tipičan primjer onoga što EPH u internom smartass žargonu naziva character assasination, gotovo da nema niti jedne rečenice kojom se ne likuje nad povlačenjem Željke Antunović iz bitke s Ljubom Jurčićem, jednim od dva favorita Europapress holdinga. Njeno je reteriranje dobar potez; spremnost na kompromis je dokaz političkog potencijala; svojim povlačenjem postupila je odgovorno; korak untarag prekretnica je za SDP; inzistiranjem na kandidaturi za premijera SDP bi odvela u rascjep; jasnim povlačenjem iz bitke prekinula je javno sukobljavanje struja u SDP-u; ovim potezom otvoren je prostor smanjivanju tenzija; to je jedino što je mogla učiniti; posljednjih joj je nekoliko dana donijelo i ljudsku dramu, valjda zato jer je htjela biti i predsjednicom SDP-a i premijerskim kandidatom!...uglavnom, u "takvim teškim trenucima Antunović se suočila s činjenicom da su joj leđa, u političkom smislu, okrenuli ne samo politički suradnici nego i neki vrlo bliski prijatelji, poput Antuna Vujića. Ljudski razočarana, usamljena kada je riječ o političkoj eliti u vlastitoj stranci koja se svrstala uz Jurčića, suočena s lošim rejtingom i percepcijom javnosti po kojoj je upravo ona istrošen političar iako ima manje staža u komunističkim organizacijama od Ljube Jurčića i punih je deset godina mlađa od Antuna Vujića - Antunović i nije mogla učiniti drugo nego se povući." Iako je od EPH, previše je!
Odvratno, smetlarsko novinarstvo, no kako je jednom davno kazao Aca Tijanić, sve što se od smeća pravi, u smeću i završava!
Željka Antunović silno smeta Europapress holdingu.
Samim time što postoji: ta, Željka Antunović smeta izboru Ljube Jurčića za premijerskog kandidata i Zorana Milanovića za predsjednika SDP-a - ako smo stvar s Turekom izgladili! - već samim time što njih dvojica imaju osebujnu vrlinu koja fatalno nedostaje Željki Antunović: svoj bi eventualni izbor morali zahvaljivati i dugovati Europapress holdingu!
Ovakva definicija odnosa spram Željke Antunović presedan je u hrvatskoj novijoj povijesti, ne samo novinskoj: s punom odgovornošću tvrdim da je odnos Europapress holdinga prema Željki Antunović fašistoidan.
On je po definiciji fašistoidan jer je Željka Antunović fizička prepreka interesima Europapress holdinga: ponavljam: samo zato jer postoji, jer se fizički nalazi na poziciji kandidatkinje za predsjednicu SDP-a i donedavno za premijerskog kandidata te stranke, Željka Antunović smeta Europapress holdingu.
Samo zato jer Željka Antunović postoji, EPH je ispisao ovu sramotnu Odu Povlačenju: onaj koji je fizička prepreka, može se samo fizički ukloniti, milom ili silom. Ili se pokloni, ili se ukloni., glasi lekcija, zar ne!?

Željka Antunović svoj eventualni uspjeh, ergo, ne bi trebala zahvaliti EPH-u, upravo suprotno: ona je, kako će tekstovi pokazati, očigledno dobra prijateljica s Marjanom Kostrenčićem. Taj je pak za EPH jedna od inkaranacija Pašalićeva duha, za razliku od Ninoslava Pavića koji s Pašalićem nikada nije bio ortak, kao što je poznato ostalim ortacima, Iviću Pašaliću, ostatku Hrvatske i dobrom dijelu svijeta koji čita hrvatski. Ninoslav Pavić nikada ništa nije dugovao Franji Tuđmanu, Hercegovcima, Vinku Grubišiću, Miroslavu Kutli ni Iviću Pašaliću. On je zaista jedini čovjek na planeti Zemlji koji može pogledati nekoga u oči i kazati: Fuj, ti Pašalićevac jedan, odi proč, znaš! Kostrenčić je pašalićevski atavizam, dok je Pavić jamstvo demokratičnosti ove zemlje, baš kao i one nezaboravne večeri u kojoj je na Trg Bana Jelačića Ninoslav Pavić izveo cijeli Zagreb: da nije posegnuo za Radijem 101, takvog skupa zaista u Zagrebu nikada ne bi bilo!
(Naravno da Kostrenčić nije nikakva paratuđmanovska avet: on je jednostavano jedan od onih u hrvatskom društvu koji ne samo da su izvan utjecajnog dosega Ninoslava Pavića, nego ga mogu ugroziti u svakom trenutku; zato je Pavić toliko zdušno korteširao protiv Kostrenčićeva mogućeg izbora za ravnatelja HRT-a.)
No pustimo sad to, jednom ćemo o tome jednom za svagda.
Željka Antunović dakle smeta Paviću; zato, i samo zato ona je i ljudski i politički istrošena.
Žena koja je nakon dvijetisućite poslana u MORH, u samo Zmajevo gnijezdo, i vratila se kao pobjednik!?
Ona je dakle istrošena?
Samo zato jer svoje uporište nema niti ga traži u EPH.

Stranice koje upravo ispisuje Europapress holding svakako spadaju u nemoralnije stranice hrvatskog novinarstva.
Ivica Račan bio je osoban prijatelj Ninoslava Pavića, ali Pavićev pogon svejedno donosi ovakav In memoriam Račanu:"Jer je po formaciji bio čovjek beskrajne, gotovo nemoguće neurednosti i nesistematičnosti. A u svojoj je dubini, držim, bio u stanovitom smislu podvojena ličnost - frustrirana, neizgrađena dokraja, nedovršena i nesigurna u sebe."
Ne mogu razumjeti Ninoslava Pavića. Vidjet će se par redaka dolje zašto mi je postao neproziran, zašto je nadvaladalo to nešto mutno u nama...

EPH je postao samome sebi ogroman problem, problem koji EPH više ne može sam riješiti.
Jer gazda EPH više ni na objed ne odlazi bez tjelesnih čuvara, unatoč svoj Karamarkovoj skrbi za osobu od nacionalnog značaja, dok istovremeno svaki tekst o Ninoslavu Paviću kao kupcu Hypo Consultantsa izaziva oprez zbog znalačkih savjeta da se zarad takvih stvari može izgubiti glava!
To je temeljno proturječje pozicije EPH: zbog istine o poslovima Ninoslava Pavića mogla bi se dakle izgubiti glava, dok taj fini, uglađeni građanin iz Koranske noćima bdije nad sudbinom socijaldemokracije u Hrvatskoj!?

To je proturječje koje porađa svu ovu histeriju oko SDP-a i njegovih čelnih ljudi.
Očito, Ninoslav Pavić je jako zabrinut čovjek.
Unatoč povoljnoj Atlanskoj anticikloni, unatoč Bodi Hombachu, unatoč slikanju s gospođom Merkel, unatoč novostečenom portfelju, unatoč večeri pomirenja s Pukicom, unatoč odličnim odnosima s Ivom i tradicionalnom razumjevanju sa Stipom, pa čak unatoč ili upravo zbog poboljšanja odnosa s Kaptolom, da tako kažem, Ninoslav Pavić nije spokojan čovjek.

Moram sada biti osoban, jer nakon svih ovih teksova sve već skupa izgleda preosobno a da to ne bih konačno kazao: meni je zapravo žao što je tome tako. Znam da je u to teško vjerovati, ali zaista mi je žao.

Vrlo je jednostavno objasniti zašto mi je žao Ninoslava Pavića i što ja to žalim kad ga žalim:

Način na koji se Ninoslav Pavić vlada prema Davoru Butkoviću, Tanji Torbarini, Stipi Oreškoviću...svih ovih godina, unatoč svim okolnostima i svemu što se u ovim gustim vremenima događa, u meni je uvijek izazivao najdublje poštovanje: riječ je naime o uzajamnoj ljudskoj lojalnosti, pa i prijateljstvu.
Povrh svih poslova, Pavić je svoje prijatelje sačuvao!
To nije malo. U ovakvim okolnostima, to je zaista puno.

I baš zato, upravo zato jer sam ga svih ovih godina svim danima i poslovima unatoč smatrao moralnim čovjekom, ne mogu shvatiti što se Ninoslavu Paviću dogodilo.

Umro ti je frend, ej Nino, kakva su to sranja o nedovršenoj osobi?
Antunovićka je v.d., pa jasno da ima ambiciju biti predsjednicom stranke, što bi trebala?...i zbog toga je treba moralno uništiti?

Ma idi ti meni stari u kurac!
Imaš sve na svijetu - dobro, zdravlje bi moglo biti bolje, ne velim, dapače, to ti iskreno želim - nikad stvari nisu izgledale bolje nego danas, a jebeš po ljudima bez kraja i konca i bez ikakve druge svrhe i smisla osim stoga jer - možeš!

A zakaj?
Za koji kurac?
Nino, prestani.
Ako ovo nije prijeteljski savjet, onda ja ne znam što jest!

Pročitajmo sada svi skupa sav taj koloplet budalaština o Željki Antunović, Marijanu Kostrenčiću, SDP-u, "Jutarnjem", "Večernjem" i "Jučernjem listu". Pa ako sam ja u zabludi, evo vam komentari, pa recite:

Povlačenje Željke Antunović dobar je potez za SDP

Nataša Božić

Spremnošću na povlačenje i kompromis s onim snagama u SDP-u koje ne misle isto kao ona da predsjednik stranke ujedno treba biti i premijer, Antunović je pokazala demokratski i politički potencijal.

Svojim povlačenjem iz utrke za premijerskog kandidata SDP-a Željka Antunović postupila je nadasve odgovorno prema stranci u koju je utkala petnaestak godina svoga života. Antunovićkin potez jedan je od onih, kakve je često povlačio i sam Račan, koji su se u prvi tren redovito proglašavali potezom slabića, političkim porazom, kompromiserstvom, neodlučnošću da bi se kasnije o njima govorilo kao o državničkim potezima, prekretničkim u nekom razdoblju. Antunovićkin korak unatrag zaista jest prekretnica za SDP u kojem je brzinom svjetlosti eskalirala bitka za nasljednika Ivice Račana. Da je nastavila inzistirati na svojoj premijerskoj kandidaturi i konceptu “predsjednik stranke i premijerski kandidat - jedna osoba”, stvari bi u SDP-u neminovno vodile u daljnje podjele, sukobe pa i rascjep stranke.

Jasnim povlačenjem iz bitke s Jurčićem, Antunović je prekinula situaciju “ukopavanja u rovove” i javnog sukobljavanja dviju struja u SDP-u. Ovim njezinim potezom otvoren je prostor za smirivanje tenzija, dogovor političke elite SDP-a i konsolidiranje stranke u, bez sumnje, najtežim trenucima od njezina osnivanja, kada gubi lidera koji ju je vodio punih 17 godina.

Povlačenje iz premijerske utrke ujedno je i jedino što je Antunović uopće mogla učiniti.
Posljednjih nekoliko dana za Antunović su donijeli ne samo političku nego i ljudsku dramu. Prvo i osnovno, Željka Antunović beskrajno je lojalna i odana Ivici Račanu ne samo kao političkom mentoru nego i kao čovjeku. Njegova životna drama potresla je ovih dana i mnoge kojima nije bio ni blizak ni omiljen, a kako se osjećaju oni koji su, poput Antunović, posljednjih petnaestak godina svakodnevno s njim surađivali, može se samo zamisliti. U takvim teškim trenucima Antunović se suočila s činjenicom da su joj leđa, u političkom smislu, okrenuli ne samo politički suradnici nego i neki vrlo bliski prijatelji, poput Antuna Vujića. Ljudski razočarana, usamljena kada je riječ o političkoj eliti u vlastitoj stranci koja se svrstala uz Jurčića, suočena s lošim rejtingom i percepcijom javnosti po kojoj je upravo ona istrošen političar iako ima manje staža u komunističkim organizacijama od Ljube Jurčića i punih je deset godina mlađa od Antuna Vujića - Antunović i nije mogla učiniti drugo nego se povući.

Iako su se u posljednje vrijeme sve glasnije mogli čuti i oni u SDP-u kojima se nije svidio Jurčićev pristup “ako sam premijer onda sam s vama”, i premda je neosporno da Antunović ima svoju nemalu bazu u SDP-u, ona je dobro procijenila kako bi rezultat njezine eventualne otvorene bitke s Jurčićem bio vrlo neizvjestan dok bi šanse za očuvanje stabilnosti SDP-a, u tom slučaju, bile svedene na minimum.

Svojim je potezom Antunović ujedno anulirala osnovni prigovor političkih neistomišljenika u stranci koji je sasvim jasno i otvoreno artikulirao njezin glavni protukandidat Ljubo Jurčić kada je u intervjuu u subotnjem Magazinu rekao da joj je ambicija u jednom koraku doći do premijerske funkcije. Povlačenjem iz premijerske utrke Antunović je više nego jasno pokazala da nije karijerist i da joj je SDP ispred osobnih ambicija.

Pred njom je sada odluka hoće li se kandidirati za predsjednicu stranke, a pred SDP-om, s tim u vezi, tri su moguća scenarija.

U prvom, Željka Antunović može jednostavno dići ruke i odustati. Može prepustiti Jurčićevu timu da za predsjednika izabere nekoga od predsjedničkih kandidata koji su zadnjih dana na meniju: Tonina Piculu, Zorana Milanovića, Slavka Linića. Za Antunović bi ljudski logičan i razumljiv potez bio potpuno povlačenje čak i iz te utrke.

Ako je već većina visokopozicioniranih SDP-ovaca ocijenila da je upravo Ljubo Jurčić “winner”, pobjednik koji treba povesti SDP u izbornu utrku, logično bi bilo da se Željka Antunović, kojoj su čelnici stranke dakle time izrazili nepovjerenje, potpuno povuče i prepusti toj ekipi da sama pokuša pobijediti HDZ. Ako Jurčićeva ekipa, izgubi izbore, Željka Antunović imala bi otvoren prolaz k preuzimanju vođenja SDP-a, kao ona koja je i ranije upozoravala da “projekt Jurčić” možda nije pravi put za SDP. Samo, kakvu bi stranku u tom slučaju dobila u ruke - podijeljenu, slabu i gubitničku.

Drugi bi scenarij, ujedno i najnepovoljniji za SDP, bio nastavak borbe Jurčić-Antunović samo drugim sredstvima. To je scenarij po kojemu bi se Antunovićka odlučila na predsjedničku kandidaturu ali bi joj Jurčićeva ekipa na izbornoj konvenciji suprotstavila nekog od protukandidata. Za SDP to bi značilo nastavak sukoba i podjela, a samim tim i sasvim izvjestan gubitak parlamentarnih izbora.

Treći je scenarij da se u dogovoru s Jurčićevom ekipom Željka Antunović kandidira za predsjednicu stranke i uloži sve svoje sposobnosti i energiju da, zajedno s premijerskim kandidatom kojega će stranka odabrati, pokuša za SDP izboriti vrlo neizvjesnu bitku za povratak na vlast. Ovaj scenarij zahtijevao bi, međutim, odgovorno ponašanje i spremnost na kompromis i od Željke Antunović ali i od Jurčićeve ekipe.

Politolog dr. Ivan Grdešić, pišući u subotnjem Magazinu o sadržaju i stilu politike Ivice Račana, demantirao je i demontirao osnovni prigovor javnosti i političke elite Račanu - kompromiserstvo. “Demokracija se temelji na kompromisu, toleranciji i uvažavanju. Kompromis je bit demokratskog procesa”, napisao je Grdešić objašnjavajući kako spremnost na kompromis nije bio znak Račanove slabosti nego, upravo suprotno, snage i veličine. Spremnošću na povlačenje i kompromis s onim snagama u SDP-u koje ne misle isto kao i ona da predsjednik stranke ujedno treba biti i premijer, Antunović je pokazala demokratski i politički potencijal koji su joj mnogi u posljednje vrijeme osporavali.

Tek će njezini budući potezi pokazati je li Željka Antunović samo dobar čovjek ili i dobar političar.

Isto vrijedi i za ostatak SDP-ove elite.


SDP ne gura Kostrenčića

Pri izboru ravnatelja HRT-a niti Željka Antunović, niti bilo tko drugi iz SDP-a, neće lobirati ni za koga. Svatko se može sastajati sa svakim, ali to ne znači nikakvu podršku, najmanje podršku SDP-a

piše Marina KARLOVIĆ-SABOLIĆ

Kada bi Marijan Kostrenčić bio jedini kandidat za glavnog ravnatelja HRT-a, natječaj bi zbog demokratskih standarda trebalo poništiti, temeljna je poruka saborskog zastupnika SDP-a Antuna Vujića, koji u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju obrazlaže zašto predsjednik Nadzornog odbora Večernjeg lista, VIPneta i Generalturista, jedan od 22 kandidata za nasljednika Mirka Galića, ne bi trebao doći na čelo javne televizije.
Izravni interesi
— Stoji li SDP iza kandidature Marijana Kostrenčića za glavnog ravnatelja HRT-a?
SDP ne stoji, niti može stajati iza ičije kandidature. Cijeli smisao angažmana SDP-a u vezi s javnom televizijom i jest u tome da se političke stranke onemoguće u pokušajima političkog koloniziranja HRT-a.
Pa i osobno sam ponosan na zakon o HRT-u koji smo donijeli 2003. i koji je uspješno razvlastio stranke na HRT-u, prije svega autonomnim položajem i ulogom Programskog vijeća HRT-a. Vijeće je u međuvremenu i potvrdilo da može funkcionirati mimo političkih pritisaka. Nadam se da će tako ostati i dalje.
— Može li prvi čovjek najmoćnijeg medija u zemlji biti osoba vezana uz Caritas Fund, Ivića Pašalića i kontroverznu privatizaciju Večernjaka s početka 2000. godine?
Pitam se mogu li reći što mislim, s obzirom na prejudiciranje skorog odlučivanja o kandidatima u Vijeću HRT-a. Ipak ću to reći kao osobni stav, ali vjerujem da on izražava i ključni princip očuvanja javnog dobra.
Osobe koje su bitno vezane uz poslovne krugove koji imaju interesa, dapače jakih interesa u velikim poslovnim, poslovodnim i upravnim strukturama, pa prema tome i u političkom životu zemlje, napose ljudi čija se biografija vezuje uz privatizaciju uopće i javnih medija napose, ne bi smjeli obavljati nikakve funkcije u istim tim javnim medijima.
Politička avantura
Vjerujem da ima dovoljno javne pameti i političke odgovornosti da se očuva još jedini javni medij koji je preostao hrvatskoj javnosti. Žao mi je što se u ovom slučaju moram pozivati i na potporu u europskim standardima.
Kad bi postojao samo jedan kandidat za glavnog ravnatelja HRT-a, a on odgovarao spomenutom opisu, tada bi natječaj po zakonskoj proceduri i demokratskim standardima trebao biti poništen.
— Što se onda krije iza sastanka Željke Antunović s Kostrenčićem?
Niti Željka Antunović, niti bilo tko drugi iz SDP-a, neće lobirati ni za koga. Svatko se može sastajati sa svakim, ali to ne znači nikakvu podršku, najmanje podršku SDP-a. Osim principijelnog stava, lobiranje bi bila čista politička glupost - vrijednosno nespojiva s politikom SDP-a.
Nema toga, a to se odnosi i na predsjednika države i na premijera, tko će nametnuti svoju volju Vijeću HRT-a. Neki eventualno mogu utjecati da se opstruira izbor, da se paralizira donošenje odluke Vijeća, i time izazove kriza Vijeća i samog HRT-a.
Ipak, nadam se da se nitko neće upustiti u tu neodgovornu političku avanturu s nesagledivim posljedicama za demokratski ugled Hrvatske, pa i samu njezinu percepciju kao politički zrele zemlje.
— Znači li to da je SDP-u prihvatljiv Vanja Sutlić?
SDP-u će biti prihvatljiv onaj koga izabere Vijeće HRT-a.
— Koliko je Sutlićevoj kandidaturi uteg činjenica što ga veže kumstvo s Vama?
Nismo kumovi. To je eho nekog davno pokvarenog telefona, da ne kažem pokvarenog telefonista. Što se mene tiče, Vanja Sutlić nema ni utega, ni privage. Važu ga drugi kao i sve ostale kandidate.

Duh Ivića Pašalića na Hrvatskoj televiziji?

Davor Butković

Franjo Tuđman i Ivić Pašalić dogovorili su uvjete privatizacije Večernjeg lista na sastanku u Predsjedničkim dvorima još 13. studenoga 1997. godine”, izjavio je predsjednik Mesić u proljeće 2000. godine.

Mesić je također ustvrdio da bi u arhivima Ureda predsjednika morao postojati stenogram sa sastanka ondašnjeg predsjednika Republike i njegova moćnog i ozloglašenog političkog savjetnika (koji je, među ostalim, bio zadužen i za medije) na kojem je dogovorena privatizacija Večernjaka.

Privatizacija Večernjeg lista, jednog od najvažnijih hrvatskih medija, postala je jednom od najvažnijih hrvatskih političkih tema otkako se dogodila krajem veljače 1998. godine.

Naime, nekoliko godina nitko nije znao tko su stvarni vlasnici Večernjeg lista. Nakon što je u siječnju 2000. godine Tuđmanov HDZ teško poražen na parlamentarnim izborima, nova je vlast čak osnovala saborsko povjerenstvo za slučaj privatizacije Večernjeg lista, na čijem je čelu bio danas već politički zaboravljeni zastupnik HSLS-a Joško Kontić.

Više od tri godine poslije privatizacije Večernjaka otkrilo se da su njegovi vlasnici neko vrijeme bili zagrebački poslovni ljudi koji nisu imali nikakve veze s medijima i koji nisu pokazivali nikakav interes za ulazak u medije. Oni su na sebe preuzeli stigmu tajnih kupaca Večernjaka da se ne bi zamjerili Tuđmanovu HDZ-u i dr. Pašaliću. (Poslije je Večernji kupila austrijska Styria, vrlo profesionalna novinska tvrtka koja i danas upravlja tim listom.)
Večernji list je, dakle, tri godine imao tajne vlasnike, što je potpuno nespojivo sa statusom medija u najelementarnijim uvjetima liberalne demokracije.

Nesporno je, nadalje, da se o tajnoj privatizaciji Večernjeg lista odlučivalo u uredu predsjednika Tuđmana i da je tajnu privatizaciju nadzirao, a možda i osmislio, dr. Ivić Pašalić, čovjek koji je tijekom svojih pet ili šest godina u vrhu HDZ-a toliko kompromitirao tu stranku da se pretvorio u glavni simbol njezina izbornog poraza 3. siječnja 2000. godine.

Tajnu privatizaciju Večernjaka, po Pašalićevoj i, vjerojatno, Tuđmanovoj naredbi, operativno je proveo zagrebački odvjetnik Marjan Kostrenčić koji je još 2000. godine odbijao javno reći tko su vlasnici toga uspješnog i utjecajnog dnevnog lista.

Gospodin Kostrenčić je, ponovimo, hrvatskoj javnosti odbijao reći tko su stvarni vlasnici jednog iznimno značajnog javnog medija.

Sve bi to danas možda moglo biti posve nevažno da se Marijan Kostrenčić nije kandidirao za posao ravnatelja HRT-a nakon što je Mirko Galić postao hrvatski veleposlanik u Francuskoj.

Doista je neobično, pa i skandalozno, čak i za hrvatske političke kriterije da se čovjek koji je provodio tajnu, politički motiviranu i naređenu privatizaciju jednog utjecajnog javnog glasila i koji je godinama skrivao od javnosti vlasničku strukturu toga javnog glasila sada kandidira za ravnatelja državne, javne televizije.

Ako bi bilo koji član Vijeća HRT-a doista glasovao za gospodina Kostrenčića kao za ravnatelja HRT-a, ne vidimo nikakva razloga zašto se na Prisavlje ne bi instaliralo i samog dr. Pašalića, koji je u vrijeme privatizacije Večernjaka bio Kostrenčićev izravni politički sponzor.

Nismo posve sigurni da bi članovi Vijeća HRT-a poželjeli da se duh dr. Ivića Pašalića useli u zgradu na Prisavlju, što bi se nesporno dogodilo ako bi Vijeće izabralo Marjana Kostrenčića za Galićeva nasljednika.

Gospodin Kostrenčić, kao i bilo tko drugi tko ima takve ambicije, može se, naravno, kandidirati za ravnatelja državne televizije. U njegovoj kandidaturi puno je toga bizarnog, ali ona nije nelegalna, pa čak ni začuđujuća. Čovjek je, naprosto, ambiciozan.

Začuđujuće je, međutim, da se u zagrebačkim političkim kuloarima sve glasnije govori kako Kostrenčića podržavaju pojedini istaknuti političari koji su prije šest ili sedam godina bili najglasniji u zahtjevima da se istraži tajna privatizacija Večernjaka. Je li uistinu moguće da su se, na primjeru Kostrenčićeve kandidature, susreli interesi Pašalićeve političko-interesne grupacije i Pašalićevih najogorčenijih protivnika, od kojih su neki sada u vrhu državne vlasti ili u vrhu liberane oporbe?

Valja se nadati da će glasovanje o novom direktoru HRT-a pokazati kako je ipak nemoguće da čovjek koji je tajno i po striktnom političkom nalogu, privatizirao jedan važan dnevni list uopće uđe u konkurenciju za ravnatelja javne televizije.

Izdavači na pragu krize

Podaci govore o sve nižim prihodima od prodaje , pa se primjerice, prihod Večernjeg lista u prvoj polovici ove godine spustio za četvrtinu. Ali pravi šok za izdavače uslijedio je u kolovozu i rujnu, pri čemu im ni nagradne igre nisu pomogle...

Glasina kaže — Jutarnji i Večernji list dogovorili su se o podjeli tržišta. Večernji će se uređivačkom politikom više orijentirati na "male ljude", u ekonomskom novinarstvu na osobne financije, kredite za građane i kućnu ekonomiju, vijesti iz dućana i s placa, servisne informacije, klasičnu crnu kroniku i "ljudske priče". Davor Butković pak, donedavni glavni urednik Globusa, a odnedavno zamjenik glavnog urednika i "ideolog" Jutarnjeg, već dugo piše kako je njegov list doduše drugi po prodanoj nakladi, ali istodobno "politički najutjecajniji dnevni list", što sasvim očigledno govori o pretenzijama (i pretenciozinosti).

Dogovor Jutarnjeg i Večernjeg lista

Ako glasina i nije sasvim točna, jer je spomenute "uređivačke politike" uostalom teško precizno razgraničiti (kako će se, naime, Jutarnji odreći estrade ili prikaza televizijskih sapunica), ipak se može zapaziti da je u posljednje vrijeme, dok se najavljuju "velike novosti" u uređivačkoj politici Jutarnjeg lista, između njega i Večernjeg smanjen intenzitet natjecanja, koje je obje strane očito neumjereno iscrpljivalo. Oba su lista istodobno prestala s nagradnim igrama, koje su im donosile veći trošak nego korist, a zaustavljena je i donedavno vrlo značajna bitka za kadrove. Nema više zvjezdanih, nogometaških transfera, a u oba su poduzeća zarade većine novinara "urazumljene", možda sasvim koordinirano.
Rad je u medijima inače svakako motiviran entuzijazmom i željom za društvenim utjecajem. Vidljivi su također taština, volja za moći, stres, bolest i ponosna odanost poroku. Kako vlasnici medija, osobito ako su stranci, ipak slabije razumiju svu složenost vrijednosti i hijerarhije na domaćoj društvenoj sceni, to se iz priče o podjeli tržišta nameće jedan ekonomski zaključak: Profiti se smanjuju, novinskom tržištu prijeti kriza! Naime, kad tržište raste, nema nikakve potrebe za "koordinacijom" među glavnim akterima.
No, ne samo glasine, nego i nedavno objavljeni podaci, potvrđuju silaznu tržišnu putanju. Tisak, najveći novinski distributer, objavio je dvanaestpostotni pad prihoda od prodaje novina u prvih osam mjeseci ove u usporedbi s prošlom godinom. Oporavku nije pomogla ni kratkotrajna obnova nagradnih igara u kolovozu. Pad je 11 posto u odnosu na lanjski kolovoz kad nagradnih igara više nije bilo. Pritom, tradicionalni izgovor domaćih izdavača o smanjenju standarda i socijalnoj krizi ovaj put očito ne drži vodu, s obzirom na snažan rast prometa u trgovini na malo. K tome, dok su novinama i medijima ove godine pomogli prihodi od oglasa, neki od naših sugovornika (vidi tekst) s oprezom gledaju na oglašivačku industriju u idućoj godini.
Prema javnim podacima o poslovanju Večernjeg lista, Novog lista i Slobodne Dalmacije, vidljivo je da su prihodi u posljednjih nekoliko godina kontinuirano rasli. S druge strane profiti nisu bili briljantni. Poslovanje s Globus grupom Miroslava Kutle imalo je snažan negativan utjecaj na profitne rezultate Slobodne Dalmacije, ali i Večernjeg u 1999. godini. Novi list je pak stalno pozitivan, ali minimalno.
Analiza glavnine scene otežana je, naravno, potpunom netransparentnošću poslovanja Europa press holdinga. U njegovom je sastavu samo jedno dioničko društvo, Arena, a ona pokazuje kontinuirani pad ukupnog prihoda, sa 89 milijuna kuna 1998. godine, na 59 milijuna 2001. godine, dok je u prvom tromjesečju ove godine ukupni prihod samo 12 milijuna. No, to je tek djelić EPH, čiji je ukupni prihod ove godine, prema pouzdanim izvorima, reda veličina 900 milijuna kuna. Doduše, u taj se ukupni prihod sad konsolidira Distri press kojemu je EPH 50-postotni vlasnik, no i ono što ostane, izdavačka djelatnost, mora da je golemo. Lani je, prema nepouzdanim podacima koje je EPH dao Privrednom vjesniku, ukupni prihod bio 513 milijuna, a dobit 68 milijuna, ali u istim podacima je samo 131 zaposleni.
Ukupni je prihod Večernjeg lista posljednjih godina bio iznad 400 milijuna kuna, Novi list imao je nešto iznad 110 milijuna kuna, a Slobodna gotovo 190 milijuna. Dakle, Jutarnji je mogao biti možda na 250 milijuna, ili 300 milijuna kuna, ali tu su Gloria, Mila, Globus i još desetak raznih izdanja.
Bilo kako bilo, prema rezultatima u prvoj polovici godine ukupni se prihod Večernjeg lista spustio na 163 milijuna kuna, dakle u odnosu na godinu prije mogla bi biti izgubljena čak četvrtina, uz još profitabilno poslovanje, i rezanje troškova. Novi list, koji je ušao u nova izdanja, minimalno raste, sa 63 milijuna u prvoj polovici 2001. na 69 milijuna 2002. godine. Ali, pravi je šok, kako rekosmo, uslijedio u kolovozu i rujnu.

Uloga Željke Antunović

U takvoj je situaciji refleksno da sudionici osvojeni plijen pokušaju "podjelom" osigurati od upada potencijalnih grabežljivaca, solo-igrača, a pogotovu da se pokušaju osigurati od prijetećih novih pretendenata na tržište.
No, prije daljnje analize, zapravo nagađanja o tržišnim perspektivama, nije loše osvrnuti se koju godinu unatrag, osobito na djelovanje Željke Antunović, koja je od početka 2000. godine — dok nije ljetos postala ministricom obrane — kao potpredsjednica Vlade za društvene djelatnosti, nekom čudnom logikom (zapravo socijalističkom logikom) bila zadužena i za rješavanje gospodarskih pitanja u medijskom sektoru. Malo je toga riješila. Tisak je otišao u stečaj s preustrojem i dogovorio s bankama reprogram kredita, koji njegovo poslovanje počinju opet opterećivati, uz troškove otpremnina za višak radne snage i druge nužne investicije. Također je Hrvatskoj radio televizijji oprošteno plaćanje PDV-a na pretplatu, Večernjem je identificiran vlasnik, a Vjesnik je spašen zahvaljujući malo državnom novcu, a većim dijelom zahvaljujući zaradama koje Hrvatska tiskara ostvaruje tiskajući Vjesnikove konkurente.
Pravih pomaka nije bilo. No, i to je, uz općeniti oporavak gospodarske situacije, zahvaljujući nizu povoljnih unutrašnjo-političkih i vanjskopolitičkih okolnosti bilo dovoljno da posljednjih godina potakne rast tržišta. Čemu je, izgleda, došao kraj.
Iako je glavni zadatak stvaranja novog rasta na kompanijama, pitanje je i što bi u takvim okolnostima napravila pametna vlada. Rješenje je standardno, gotovo abeceda. Poticaje novom razvitku tržišta Vlada može dati najviše tako da omogući ulazak novih, što inventivnijih igrača. Kvalitetan regulatorni okvir, također ima zadatak i uklanjanje eventualno nesposobnih za nastavak tržišnog natjecanja. Posljednje hrvatsko ekonomsko usporavanje koje je rezultiralo negativnom stopom rasta u 1999. godini nastupilo je dobrim dijelom upravo zbog toga što igrači već zreli za stečaj, koji nisu mogli plaćati ni poreze i doprinose, ni zaposlenike, ni dobavljače, nisu bili izbačeni s terena.
Drugim riječima, prvo što Vlada može i treba učiniti je da se othrva lobističkim pritiscima i proda Slobodnu Dalmaciju i treći televizijski program. Novim igračima, jer Hrvatska već ima iskustva s poduzetnicima koji su, kad bi ušli u probleme s jednom kompanijom, umjesto da je oporave, kupovali drugu. Također je posve nejasno zašto se odustalo od davanja televizijske koncesije za zagrebačko područje, što bi dalo značajan poticaj medijskom biznisu.
Naravno, sva ta jednostavna rješenja u predizbornom vremenu postaju mučna i neizvediva, pa je i u ovom slučaju prilično očigledno kako se u Hrvatskoj kreću ekonomski ciklusi. Čim se nakon izbora vlast stabilizira, sve krene. Kad se bliže izbori, sve stane. Najviše su stope rasta, godišnje od 6, 7 posto, zabilježene neposredno nakon formiranja Matešine Vlade, kad su slomljeni otpori sanaciji Privredne, Riječke i Splitske banke. No, kad su zateturale Dubrovačka, Glumina i ostale zbog političkih razloga nije bilo snage da se na tržište uvede reda, pa se financijski sustav gotovo raspao.

Novi izdavači, cijene distribucije

U međuvremenu tržište, novinsko tržište, nastoje otvoriti Burda i Sanoma, s "greenfield" medijskim investicijama, ženskim časopisima Elle, Story, Lisa, Extra, kojima atakiraju na područje revijalne štampe dosad sasvim čvrsto u posjedu Europa Press Holdinga. Kako je glavni urednik časopisa Klik Vladimir Tomić bio glavni urednik Playboya, i tu postoji neka kompeticija. No, naš tržišni okvir još nije definirao odnos prema novim proizvodima koji tržište osvajaju drukčijom ekonomskom logikom. Riječ je o distribuciji, uglavnom putem Tiska, koji drži šezdeset posto tržišta. Tridesetak posto, koliki je otprilike rabat za tjednike, od prodanog primjerka Glorie, koja košta 12 kuna, nije isto što i 30 posto od prodanog primjerka Story (10 kuna), a osobito Lise (4 kune). A voze se u istom kamionu. Kako kaže Marijan Kostrenčić, koji je kao predstavnik Večernjeg lista predsjednik Nadzornog odbora Tiska, što ako netko bude htio da mu Tisak distribuira besplatne novine.
S druge strane, Lisa je nekoliko puta lakša nego Gloria, također bi se mogla prodavati u trostrukoj nakladi u odnosu na neke druge tjednike, pa bi i prihod za Tisak bio trostruk. Ako bude!? Iz Burde pak stižu prigovori da je na razvijenim novinskim tržištima zapada tiražiranje dnevnih novina skuplje nego tjednika, pa je i rabat do 40 posto, dok Tisak tek danas, radi održavanja vlastitog poslovanja, traži da bude 27 posto. U svakom slučaju, formiranje cijena distribucije nije nimalo jednostavno.
Nevolja je u cijeloj priči činjenica da su EPH i Večernji list zajedno natpolovični vlasnici Tiska, da je EPH 50-postotni vlasnik drugog velikog distributera novina Distripressa, pa se može očekivati da se u priču umiješa Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja. Ako to u slučaju spora ne učini hrvatsko regulatorno tijelo, nije isključeno da se internacionalne kompanije kakve su Burda, WAZ i možda Styria uđu u spor na nekom europskom forumu. Ovdje je naravno pitanje je li bilo mudro prodati Tisak izdavačima novina, ili je bolja varijanta bio neki strani distributerski lanac.
Zakon o obveznim doprinosima, koji upravo ide u proceduru, nova je osobina regulatornog okvira, koja će sigurno značiti troškovni udar izdavačima, više starima nego novima. No, tu je riječ i o "čišćenju" sa scene onih poslodavaca i projekata koji nisu bili sposobni ispunjavati obveze prema državi (mirovinski i zdravstveni doprinos) i prema zaposlenicima. Istina, država je grozno skupa, no dio poduzetnika ipak ju je financirao u punom opsegu, dok su se drugi šlepali.
Aktualna kriza novinskog izdavaštva izvan svake je sumnje posljedica i niske kvalitete proizvoda, odnosno činjenice da su se poslodavcima najviše isplatili neobrazovani ignoranti i instant zvijezde. Godinama rastući na osnovi jeftine i prezrene radne snage, danas hrvatske novinske kuće nisu toliko slabe, osobito najveći EPH, da ne bi mogle podnijeti udar troškova rada koji bi u dugom roku omogućio podizanje struke na višu razinu kvalitete.



Post je objavljen 01.05.2007. u 11:40 sati.