I ove godine Praznik rada obilježit će se neradno. Sindikati su razjedinjeni da razjedinjeniji ne mogu biti. Radništvo propada da više propadati ne može. Vlade su radile na razjedinjavanju sindikata i na usitnjavanju firmi kako se ne bi mogla unutar neke veće firme stvoriti kritična masa radništva koje bi predstavljale opoziciju nesposobnim vladama. A takvih je hvala Bogu bilo na pretek. Tek jedna vlada, ona Ivice Račana, koji je preminuo prije dva dana (29.04. pred zoru, dok smo bili na svadbi u restoranu Ugostiteljske škole), bila je koliko toliko nešto napravila, ali se rasplinula na koalicijske trzavice, tako da se i to dosta razvodnilo. Nitko nikada nije postavio razvoj Hrvatske kao jasan cilj. Sve je kaotično (ima sistema, ali ne na tragu željenog razvoja, već sitnih interesa velikih privatnih igrača). Jadna je takva Hrvatska. Sve je počelo s nesposobnim vodstvom Tuđmana, ratom, pretvorbom i privatizacijom, s deklariranih 200 obitelji feudalno uređene države (Zlatko Canjuga je čak napravio nomenklaturu "stališa"). I sad smo tu gdje jesmo. Narod bi rekao u jednoj stvari, ali mi je to ipak ovdje ružno napisati. I pitanje je kad ćemo iz toga izaći. Generacije će trpjeti radi toga, a pitanje je da li će zemlja uopće to moći preživjeti. Mogla bi ponovo pasti krv da se to sve sredi. Strašno i prestrašno. Nepojmljivo mi je da osobno gledam odgovorno povući i najmanji korak u životu i poslu, a oni su povlačili važne poteze za zemlju bez imalo pitanja kamo sve to vodi. Samo osobni interes im je bio najvažniji, ući u povjest po svaku cijenu.
Post je objavljen 01.05.2007. u 08:43 sati.