Ovo pismo bi između ostalog željelo razmotriti ustaljenu predodžbu o nama dvojici i ispitati njezine postavke. To, međutim, ne činim iz osobnih razloga jer smo mi obojica tek simboli. Mi smo, i ne htijući, u javnosti stekli poziciju protagonista dviju različitih političkih, kulturnih, socijalnih pa i civilizacijskih opcija. Upamtimo ovu riječ što se sve češće i agresivnije probija u naš javni život. Upamtimo je kao da je pred njom budućnost, kao će nam biti neobično potrebna.
Nužno je stoga da se klupko pažljivo razmrsi. Ni mačem ni nožem, nego vlat po vlat. Eto razloga zbog kojeg ta stvar nije i ne može biti ni u jednom trenutku privatnog karaktera. Napokon, naše sudbine - jedine koje imamo - već su i tako determinirane. Da se ti sad povučeš na Elbu, a ja u Etiopiju/Eritreju, ostala bi iza nas naša djela. Bonaparta je nepotrebno izgubio na Waterlou, a Rimbaud se budalasto bavio trgovinom (vidi pisma rodbini). Tako je i s nama jer uopće nije važno što će se u našem životu još dogoditi (i hoće li se bilo što uopće još dogoditi). Važno je ono što se dogodilo, ali baš zbog toga mora se znati što se uistinu dogodilo. Razmišljao sam dugo (ne samo u povodu mog »slučaja«, nego i inače jer je toga u nas zadnjih dana više) zašto se najčešće nitko ne javi u povodu najrazličitijih napada na neke (lijeve) ljude i imena a da ih brani i zaštiti, da im pruži pomoć i podršku u teškom času? Jesu li se ljudi o svom jadu zabavili il' je nešto drugo u pitanju? Misle li možda da njih neće jednako tako već sutra ista neman zahvatiti? Pamtiš li scenu gdje (naravno u filmu jer se valjda u životu nije dogodila) tjeraju kroz ratni Zagreb ljude (stoku, Srbe, Zidove, Hrvate, Cigane, Muslimane ...), a roletne se na prozorima naglo i glasno spuštaju i zavjese navlače sve gušće, da oči ne vide i uši ne čuju, da toliki građani mogu mirno jesti i spavati, da im savjest ne trpi jer ništa nisu skrivili? Ono što nismo vidjeli nije se, jamačno, dogodilo. Nisu jataci izum modernog doba. Još je u "Odiseji« svinjar Eumej sakrio svoga gospodara pred obijesnim proscima.
Danas, rekoh, nije drugačije. Ali, umjesto da me brani (jer zna da sam Odisej i da mi je Penelopa žena, a Itaka carstvo!), Marko Lolić će se, na primjer, na sastanku sa šefovima novinskih kuća u CK SKJ od mene ograditi. On, moj drug i prijatelj, znači, neće otvoriti vrata na koja u nevolji kucam. Neće ni mnogi drugi. Što će sa mnom biti? Pita brižna mati, pitaju poznati. Hoću li ne više mlad, ali svakako lud poginuti izgubivši rusu glavu, a zarad čiste ludosti? Što će se dogoditi ako se ja spasim, a propadnu mučaljivi bijednici za svoj mali život uplašeni? Mogu li zajedno živjeti lastavice i komarči ili, pak, jedino tako zapravo i mogu postojati? Ali, polako. Dakle, opcije... Kad je ono, prije koju godinu, tvoj prijatelj Vjekoslav Mikecin (napadajući na okruglom stolu »Naših tema« filozofa Vanju Sutlića, a sve u okviru teme »Socijalizam i demokracija«) prvi put u Jugoslaviji izašao s tezom o potrebi i nužnosti formiranja alternativnih opcija u Savezu komunista Jugoslavije, ti se, kao svojevrsni ideolog u to vrijeme, nisi javio. Nisi reagirao ni ti, ni bilo tko drugi iz tvoje okolice tj. blizine tj. opcije. Ja sam, naravno, reagirao ali... »Komunist« je objavio moje pristojno pitanje profesoru Mikecinu - zamolio sam ga da potanje objasni što podrazumijeva pod alternativnim opcijama u Savezu komunista. Nije mi tad odgovorio, ali je - strpljiv - nakon nekog vremena dao intervju jednom novinaru iz svoje »opcije« (Đorgoviću u »Borbi«) i u razgovoru me optužio za dogmatizam, brkove, staljinizam itd., već kako je red i pravilo kad je on u pitanju (vidi njegovu polemiku protiv Jove Mirića). U to vrijeme je još (kao u lošem, jeftinom romanu) održavao, koliko znam (a ponešto znam) vrlo ljubazne i svakako intelektualne odnose s jednom mladom damom koja se žarko željela probiti u takozvane intelektualne krugove za što je poznanstvo i veza s njim bila respektabilna ulaznica. To bi, naravno, trebala biti stvar apsolutno privatna i za javnost nepoznata i nezanimljiva da otac gospođice uskoro nije postao gospodar života i smrti u ovim krajevima, pa je na taj način profesorova alternativna privatna idila postala za sve nas (koji se s njegovim koncepcijama nismo slagali) okrutna službena realnost. Njegov zaštitnik bijaše emanacija, objektivna slika njegove subjektivne stvarnosti, kako bi rekao naš mrski kolega Ždanov. Usput rečeno, je li Višinski znao da je staljinista i, ako je znao, što je pod tim podrazumijevao? Ali, preskočimo manje važno, zaboravljeni su i Visinski i Mikecin.
Opcije, međutim, nisu zaboravljene. Jedan je iz rukovodstva HSS-a nekoć držao predavanja o uzgoju opuncije po vrletnim našim krajevima (koja da bi kroz 10.000 godina stvorila humus na Dinari), ali se opuncija u nas nije prihvatila a opcija izgleda jest.
Prije nekog vremena bili smo Davičo i ja, uz nekolicinu naših drugova, pokrenuli inicijativu da se osnuje jugoslavenska književnička asocijacija, koja ne bi patila od raznolikih boljki od kojih pate postojeća udruženja i društva književnika, ali nas je isti Đorgović u tvome tj. vašem listu »Danasu« (a uz asistenciju udružene jugoslavenske desnice) vrlo uspješno raskrinkao kao očitu staljinističku opciju, koja bi ovdje valjda zavela dijamatsku diktaturu nad pisanom rječju. Jest da mi nikad i nigdje nismo rekli ni jedno jedino slovo o platformi (opet ova tebi tako draga fraza!) naše asocijacije, ali to nije ni najmanje zasmetalo mnogobrojnim kritičarima da u korijenu sasijeku svaku onu ideju i zamisao za koju su mogli pretpostaviti da bi mogla biti naša! Ti se, naravno, ni protiv toga nisi bunio, a i zašto bi? Nije zgorega na ovom mjestu (a zbog prinicpijelnosti) spomenuti još jednu anegdotu vezanu za mog druga (u nevolji) P. Kvesića. Zar nije bio svojedobno predložen za sekretara OOSK DKH? Bio je. Zar nije tad iz Općinskog komiteta stiglo »mišljenje« da ne bi trebalo birati nikoga od strane »angažiranih u sukobu«? Stiglo je i Kvesić nije izabran. Izabran je, međutim, B. Bošnjak i to na mnogo značajnije mjesto (ideologa u Gradskom komitetu), a općinski komitet se nije bunio niti je spriječio taj izbor.
Post je objavljen 30.04.2007. u 23:49 sati.